IN MEMORIAM-FRANJO CIBAN

23.12.2013. U 63. godini u Zagrebu je umro Franjo Ciban pjesnik „Kipinovlja“

U Zagrebu je u subotu, 14. prosinca 2013, nakon duge i teške bolesti u 63. godini preminuo glasoviti domagovački pjesnik Franjo Ciban. Zvanjem strojobravar, zanimanjem skladištar na željeznici, napisao je od 1970. do 1975. vrijednu zbirku pjesama na domagovačkom narječju, koja je objavljena 2001. pod naslovom „Kipinovlje“, s ilustracijama domagovačkog slikara Ivana Drage Golojuha-Gida, zajedno s CD-om, na kojem mještani Domagovića govore te pjesme. Čar tih pjesama krije se prije svega u neodoljivom, oporom šarmu njihovog osebujnog jezika i bogatstvu domagovačkih motiva, slika i ugođaja koji iz dana u dan zamiru i zauvijek nestaju.
Franjo „Franc“ Ciban proveo je životni vijek u sjeni, uvijek svoj, nenametljiv, začudan, pomalo vudren. I baš takav, čovjek koji uopće nije težio za isticanjem, slavom, nagradama i titulama, ostat će zapisan u povijesti ne samo svojeg Domagovića nego i cijelog jaskanskog kraja, kao autor dražesne zbirke pjesama, kojom je uspio spasiti i očuvati blago svojeg voljenog sela. Blago jezika, blago običaja, blago jedne tople i senzibilne duše, koja je i „bokca ježa“ smatrala prijateljem.
Njegovo „Kipinovlje“ svjedoči osim svega toga da se žitelji Domagovića uvijek mogu složiti i usuglasiti oko Dobra, Ljepote i Brata Čovjeka. Kad je odlučeno da se tiskaju i objave Francove pjesme, svi oni koji su pozvani da se uključe, učinili su to radosno, od srca. Time je ostvarena dvostruka dobit. Domagović, a s njim i kultura našega zavičaja i hrvatskog naroda, dobila je jedinstveni dar, a Franjo Ciban barem u jednom trenutku doživio je i shvatio da je voljen, cijenjen i shvaćen.
Zahvaljujući Francu Cibanu i njegovom „Kipinovlju“ vječno će živjeti izgubljeni i zaboravljeni domagovački izrazi, riječi i shvaćanja. A s njima, sa svim tim „snekušama“, „lipuvima“, „potikom“ i „pritelićem“, „kibilama“, „zajčacima malima“, „drobnim ševama“ i „štrglecima“, vječno će živjeti i njihov pjesnik.
Neka dragi Bog, Svevišnji Stvoritelj svih tih malih dražesti i skrivenih ljepota koje je s toliko osjećaja i nježnosti Franjo Ciban opjevao, neka toga „Božjeg siromaška“ uzme pod svoje okrilje i neka mu omogući da i tamo gore, među njegovim anđelima, slavi na svoj osebujni način vječno „priteliće“, kojem svi težimo i u koje vjerujemo.


Kipinovlje

Na kaj me ne seti večer?
Na dom, dišeće rože,
Na dunju ispud kreva.
Seti me na krive pote
Spletene, mučeće.

Seti me…
Na potik i vrbe, kaj nad njem su
Dogu plakale.
Na lipuve kak čunje,
Na lipe dišeće, kreve mučeće.

Seti me na čuda tega…
Na slive rane,
Pečence mlade, zenave.
Kipinovlje, trnje i dene mlade
A i vusnice id mrmelade.


Nino Škrabe

TAGOVI | Franjo Ciban | Kipinovlje

Valid XHTML 1.1! Valid CSS!