KEMO JASKANSKI

25.01.2015. Kemal Monteno dio svojeg bogatog i stvaralački plodnog života proveo je u našem gradu, služeći naime 1969. i 1970. vojni rok u Jastrebarskom

Smrt proslavljenog pjevača, pjesnika i skladatelja Kemala Montena, bolno je odjeknula u Sarajevu i diljem njegove Bosne Ponosne, u Zagrebu i diljem njegove Hrvatske. Manje je poznato da je Kemo dio svojeg bogatog i stvaralački plodnog života proveo u našem gradu. Kemal Monteno služio je naime 1969. i 1970. vojni rok u Jastrebarskom. Tu činjenicu često je iznosio u svojim javnim nastupima, na koncertima i u televizijskim emisijama. O Jaski je uvijek govorio s velikim simpatijama, s radosnim osmijehom na licu. U našem gradu stekao je brojne prijatelje.
Za Keminog boravka u Jaski često sam se družio s tim dobrim i dragim čovjekom pa na neki način osjećam i svojevrsnu obavezu da svoje uspomene na te dane podijelim s Keminim štovateljima i s novim, mlađim naraštajima.
Susreo sam ga prvi put krajem 1969. na vojničkoj priredbi, na kojoj su sudjelovali i moji jaskanski glumci, koji su baš te godine uspješno izveli svoju i moju prvu predstavu, Šenoinu „Ljubicu“. Nije nam puno trebalo da se zbližimo i sprijateljimo. Dovoljno je bilo prošaputati samo nekoliko znakovitih riječi, poput nekih magičnih obrednih formula: „Arsen…Sergio…Asim…“ Bili smo takoreći vršnjaci, sanjivim očima zagledani u svijetlu budućnost, vojnik i student, voljeli smo iste stvari, istu glazbu, iste nogometaše.
Kemo je sudjelovao na svim priredbama našeg Akademskog kluba u tadašnjem Sveučilištu, na velikom maskenbalu, na zabavi uz Dan žena. Bilo je to vrijeme kada je u Jaski djelovalo nekoliko sjajnih glazbenih sastava („Croatae“, „Vandali“, „Mladi“) i svi su oni svirali na tim priredbama i svi su oni pratili Kemu. Sjećam se također da je Kemal zajedno s pjevačem Milanom Bačićem, koji je svojedobno u plešivičkoj bolnici boravio na liječenju, s plešivičkom učiteljicom Katicom Pavlečić i sa mnom, bio član žirija na prvom festivalu „Zlatni glas Plešivice“. Taj je festival održan 2. svibnja 1970. u plešivičkom vatrogasnom domu, a pjevače je pratio tada najbolji jaskanski sastav, „Croatae“ iz Domagovića. Na festivalu su nastupili brojni sjajni pjevači iz jaskanskog kraja. Sjećam se da je prvu nagradu žirija osvojila Danica Miočka (danas Boričević) iz Jaske, drugu Stjepan Hlebić iz Gornjeg Desinca, prvu nagradu publike Stjepan Režek iz Plešivice, a specijalne nagrade Nada Borković iz Domagovića i Dragutin Hlebić iz Gornjeg Desinca. Kemo je bio iskreno oduševljen darovitošću i brojnošću naših glazbenika i pjevača.
Najradije se ipak sjećam druženja s Kemom u mojoj rodnoj kući, u radnoj sobi, nakrcanoj knjigama i pločama, gdje smo satima slušali ploče na starom gramofonu i gdje mi je on uz gitaru premijerno izvodio svoje pjesme, od kojih su mnoge nastale baš u Jaski. Volio je iznad svega talijansku glazbu, uz koju sam i ja rastao, a posebno mojeg najdražeg pjevača (kasnije i prijatelja) Sergia Endriga. Sjećam se da je rado slušao Minu i Celentana, ali i stare talijanske kanconijere s ploča na 78 okretaja, Carla Butija i Alberta Rabagliatija. Pamtim i da sam mu skidao tekstove tada popularnih talijanskih hitova, među njima i skladbe „La prima cosa bella“, koju su na Sanremu 1970. izvodili Nicola Di Bari i Ricchi e poveri. Iako mu je otac bio Talijan, Kemo je tražio da mu te tekstove pišem fonetski, onako kako se čitaju, pa je tako „cosa“ postala „koza“, čemu smo se slatko smijali. Potom bi uzeo gitaru i puna srca pjevao sve te kancone, često i bolje od originala. Kasnije ih je izvodio i na koncertima.

Moja soba bila je vjerojatno prostorija u kojoj su prvi put izvedene Montenove pjesme „Jedne noći u decembru“, „Sinoć nisi bila tu“ (pjevao ju je Zdravko Čolić na „Šlageru sezone“ 1972), „Iz dnevnika jedne žene“ (napisana za Anicu Zubović), „Laž“ i „Ne plači majko“ (Meho Puzić prodao ju je u 300 tisuća primjeraka). Tekstove je Kemo obično stvarao na noćnoj straži („požarstvu“) i zapisivao ih na kutiju od cigareta.
Posebno pamtim šetnje s Kemom do ruba Govića. Tamo bismo sjeli i satima razgovarali i opet o glazbi i nogometu, ali i o nekim dragim ljudima. Kemo je iznad svega čeznuo za svojom Brankom, za svojim Sarajevom, za svojom rajom. Uz vječno upaljenu cigaretu pričao mi je o svojim roditeljima, o mami Bahriji i tati Osvaldu zvanom Nono, Talijanu koji je u Sarajevu ostao od rata, o svojem djetinjstvu, o svojoj talijanskoj sestri Danieli. Kemin otac bio je oružar Nogometnog kluba Sarajeva pa je Kemo praktički odrastao na Koševu i izbliza upoznao sve legende sarajevskih crvenih. S najvećim žarom pripovijedao je anegdote o možda i najvećoj legendi Koševa, čuvenom Asimu Ferhatoviću. Moje simpatije su bile više na strani drugog sarajevskog kluba, plavog Želje, pa sam ga često znao zadirkivati da NK Sarajevo nikada nije imalo igrače poput Ivice Osima i Miše Smajlovića.
Kad je Kemo napuštao Jasku, dogovorili smo se da ćemo se svakako uskoro vidjeti i čuti. Nikada se više nismo vidjeli, iako smo si često slali pozdrave preko zajedničkih prijatelja, posebno preko Arsena Dedića i Stipice Kalogjere, koji je najčešće Kemine pjesme pretvarao u note. Kemo je posebno bio vezan uz Arsena koji me je možda prije godinu dana, a možda i dvije, tri (godine se sada sve više pretvaraju u jedno te isto razdoblje) nazvao: „Nino, sutra dolazim s Kemom. Svakako Vas želi vidjeti!“ Razveselio sam se kao malo dijete. I što se dogodilo? Baš toga dana izbilo je strašno olujno nevrijeme i Kemin dolazak odgođen je za neko skoro vrijeme. To vrijeme nikada nije došlo, a Kemica je sada otišao zauvijek.
Tražio sam za ovu priliku neke zajedničke fotografije, s maskenbala, s Plešivice, ali ih nisam uspio pronaći. Zameo ih vjetar… Kao što je zameo i moju staru radnu sobu i moj stari gramofon i moje kazalište i moj Gović. Sjećanja i uspomene na sreću nije zameo, i u njima jedinstven Kemin glas, tu neponovljivu, beskrajno toplu mješavinu talijanske kancone i bosanskog sevdaha. Počivaj u miru, prijatelju! Tvoja te Jaska nikada neće zaboraviti.
Nino Škrabe

TAGOVI | Jastrebarsko | Kemal Monteno

Marketing

Kolumne

Galerije

Video vijesti

Valid XHTML 1.1! Valid CSS!