Oproštaj od Tome Vinšćaka

09.09.2013. U četvrtak, 5. rujna, u krematoriju na zagrebačkom groblju Mirogoj brojni prijatelji, kolege, studenti i znanci, među njima i mnogi Jaskanci, oprostili su se od profesora doktora Tome Vinšćaka

O pokojniku su u nazočnosti Tomine supruge Maje, sina Maksa i ostalih članova obitelji biranim riječima govorili dekan zagrebačkog Filozofskog fakulteta prof. dr. Damir Boras i ugledni hrvatski etnolog, Tomin dugogodišnji mentor i prijatelj prof. dr. Vitomir Belaj, a odabrane odlomke iz Svetog pisma pročitao je dramski umjetnik Vid Balog.

Naš omiljeni sugrađanin, profesor doktor Tomo Vinšćak, preminuo je u subotu, 31. kolovoza 2013, u Zagrebu, u 62. godini, nakon kratke i teške bolesti. Renomirani etnolog i antropolog, profesor na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, rodio se 25. rujna 1951. u Braslovju (župa Rude, Grad Samobor), ali je cijelo svoje djetinjstvo i mladost proveo u Jastrebarskom. Završio je osnovnu školu u Jastrebarskom, a srednju u Zagrebu, gdje je 1980. diplomirao etnologiju i indologiju na Filozofskom fakultetu. Ubrzo nakon diplome zaposlio se na Odsjeku za etnologiju Filozofskog fakulteta. Magistrirao je 1985. temom "Transhumantni stočari između primorja i Velebita", a doktorirao 1997. disertacijom "Vjerovanja o drveću u Hrvata u kontekstu slavističkih istraživanja", objavljenom u knjizi 2002 (Naklada Slap, Jastrebarsko).

U svojem znanstvenom radu Tomo Vinšćak se bavio temama iz područja nacionalne i opće etnologije, a najviše se bavio etnologijom i antropologijom religije. Bio je sudionik i organizator brojnih ekspedicija (pored ostalog u Nepal i Tibet), vrsni terenski istraživač, organizator i voditelj mnogih istraživanja i projekata, autor brojnih znanstvenih i stručnih članaka, suradnik i urednik mnogih časopisa, autor izvrsnih dokumentarnih filmova, sudionik važnih znanstvenih skupova i kongresa u zemlji i inozemstvu. Već godine 1977. krenuo je put Indije, Šri Lanke i Nepala. Tada je prvi put ugledao mitsku Himalaju i bos se popeo do visine od pet tisuća metara, na Anapurnu. 

Tibet je posjetio u dva navrata (1999. i 2006) te oba puta učinio khorru, hodočašće oko svete planine Kailas. Način života, kultura i religija stanovnika Tibeta i Nepala ostali su njegova trajna inspiracija. O tim je temama objavio niz radova u domaćim i stranim časopisima. Objavio je i knjige „Tibet: u zemlji bogova“ (2007) i  „Tibetski buddhizam i bön“ (2012). U Motovunu je 2004. organizirao prvi hrvatski simpozij o šamanizmu, a 2005. u Mošćeničkoj Dragi prvi znanstveni skup o ostacima zajedničke indoeuropske mitološke baštine u Hrvata. 

Bio je voditelj znanstveno-istraživačkog projekta Sakralna interpretacija krajobraza, u kojem je istraživao tragove stare vjere Slavena i Hrvata. Više od trideset godina s radošću je prenosio svoje znanje studentima etnologije i kulturne antropologije kao predavač, voditelj terenske nastave i mentor. Bio je član Matice hrvatske (od 2011. pročelnik Matičinog Odjela za etnologiju i arheologiju), član, predsjednik i tajnik Hrvatskog etnološkog društva, pokretač i urednik časopisa Studia etnologica Croatica, od 2011. pročelnik Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta, a od 2012. prodekan za nastavu Filozofskog fakulteta.

U ranom djetinjstvu žitelj Donje Jaske, a potom Gornje Jaske, najstariji od sedmero poznate jaskanske braće i sestara Vinšćak (Tomo, Ljubica, Milivoj, Josip, Đurđa, Milica, Nevenka), bio je izuzetno omiljena osoba među svojim vršnjacima i među svim stanovnicima Jaske i jaskanskog kraja. Tu njegovu trajnu i duboku povezanost s Jaskom nije nažalost na Mirogoju spomenuo nijedan govornik.

Svoju znanstvenu karijeru započeo je zapravo još kao dječak, u Gradskom muzeju Jastrebarsko, u kojem je provodio sate i sate. Već tada je iskazivao veliko zanimanje i strast za proučavanje narodnih običaja, narodnih nošnji, tradicije i povijesti. Bio je omiljeni učenik i sljedbenik osnivača muzeja Ivice Škrabea, u vrijeme dok se muzej nalazio u dvorcu Erdödy. Jedan je od osnivača i istaknutih članova Gradskog kazališta Jastrebarsko, u kojem je ostvario niz zapaženih uloga, među njima posebno uspješno ulogu Marka Uzorinca u „Ljubici“ (1969). Bio je i dugogodišnji član Akademskog kluba Jastrebarsko, Dobrovoljnog vatrogasnog društva Jastrebarsko i Hrvatskog planinarskog društva Jastrebarsko.

 Kao renomirani znanstvenik svojoj se voljenoj Jaski i jaskanskom kraju vraćao gotovo svakodnevno i u našim krajolicima nalazio svojevrsnu oazu i smirenje usred brojnih znanstveno-istraživačkih podviga. Stoga i ne čudi nazočnost zaista velikog broja njegovih Jaskanaca na Tominom mirogojskom ispraćaju (Grad Jastrebarsko predstavljao je zamjenik gradonačelnika Stipe Bučar).

Tomin put nije bio lak i jednostavan, kroz život i znanstvenu karijeru probijao se isključivo svojim sposobnostima i ustrajnim usavršavanjem, često i uz znatna odricanja i žrtve (studirao je uz rad), ali je uvijek bio i ostao drag i dobar čovjek, odan i požrtvovan prijatelj, unatoč svim svojim znanstvenim promaknućima i titulama skroman i samozatajan. Njegovi kolege i studenti su ga nadasve cijenili i voljeli, a za studente Filozofskog fakulteta iz Jaske i jaskanskog kraja brinuo se kao za vlastitu djecu i veselio se svim njihovim uspjesima. 

Počivao u miru!

Nino Škrabe

TAGOVI | Tomo Vinščak

Valid XHTML 1.1! Valid CSS!