Povijesni spomenik

29.05.2017. Ovu priču smatram pozitivnom kritikom i želim da moj grad na ponos svih naših građana izgleda još ljepše, primjerenije i dostupnije mnogima i to u što kraćem razdoblju koje je pred nama

Pametna klupa u našem gradu

Povodom toga krećem prvo sa svim dobrim idejama i realiziranim zamislima koji podižu standard našega života.

Spomenik nakon početnih godina od postavljanja

Građani Jastrebarskog znaju često reći ništa se ne događa u našem gradu, ništa nemamo ili već na neki drugi svojstven način kritiziraju bilo koji događaj ili situaciju. Ponekad ima i dobrih kritika i ideja, a ponekad se i pretjeruje, i to većinom rade oni kojih nigdje nema ili daju mali doprinos. Svi bi samo uzimali iz nekog kupa, međutim neki kup treba i stvoriti. Izneseno je samo moje jedno zapažanje i isključivo moje mišljenje. 

Spomenik 25. kolovoza 1961

I prije nego krenem na ovu priču želim još nešto pojasniti svima onima koji će ovo čitati: nisam član niti jedne političke stranke u našem gradu, niti bilo gdje drugdje. Veseli me, kao običnog građanina, svaki dobar potez, a isto tako žalostan sam na sve ono što nije dobro. Kad bi danas upitali bilo kojeg građanina Jastrebarskog bez obzira na standard života u našem gradu, odgovorili bi da našu Jasku ne bi mijenjali za ništa na ovom svijetu i kao takva nam je najmilija. To je sigurno točno. Rijetki su oni koji misle drugačije, no to je njihovo pravo. Već duže vrijeme promatram našu Jasku kroz brojna događanja, komentare, postupke, ljude, prošlost, sadašnjost i želim joj svakako lijepu budućnost. 

Spomenik na izlazu iz Smičiklasove u Tuđmanovu

Naravno da ima i loših situacija, ali ima i dosta dobrih poteza u kojem smjeru treba i dalje i to brzo ići, a nikako sporo. Moje je mišljenje da nama ne treba „bolja“ Jaska, jer to za mene znači dugi period, već nam treba „brža“ Jaska, da sve ono što trebamo što prije izgradimo. Za mene je riječ „bolja“ Jaska nedefiniran broj godina. Poslije ovog uvoda krećem na vrlo važan spomenik u našem gradu.

Izvješće iz 1926. o Hrvatskom Sokolu u Jastrebarskom

Prilikom radova i obnova jaskanskih ulica početkom ove godine često sam znao navratiti i fotografskim aparatom zabilježiti nekadašnje staro i izgrađeno novo stanje. Sjećam se da su godinama mnogi Jaskanci prolazili pored spomenika koji se nalazi sada na izlazu iz ulice Tadije Smičiklasa na glavnu jaskansku ulicu dr. Franje Tuđmana. Za one koji se teže orijentiraju, to je povijesni spomenik nasuprot Lidla. Svaki dan sam prilikom radova i uređenja Smičiklasove ulice, prolazeći pokraj tog spomenika zaustavljao Jaskance i pitao ih znaju li koji je to spomenik? Iznenadio sam se odgovorima. Baš nitko nije znao koji je to spomenik! Pripremao sam ovu priču za tu prigodu i jedan dan ostao ugodno iznenađen kad sam vidio da se obnavlja. Naravno da mi je bilo drago i da sam odmah postao sretan. Taj je spomenik u Jastrebarskom podignut 1926. povodom tisuću godina Hrvatskog kraljevstva (925. – 1925.). Te godine ga je u Jastrebarskom postavila Družba „Braća Hrvatskog Zmaja“. To je kulturna udruga koja čuva i obnavlja kulturnu baštinu i oživljuje uspomene na događaje iz hrvatske prošlosti, te je pravni nasljednik hrvatskih vitezova zmajskog reda utemeljena još početkom 15 stoljeća.

Izvješće iz 1926. o Hrvatskom Sokolu u Jastrebarskom

Družba je obnovljena u Zagrebu 16. studenoga 1905., a samo godinu dana kasnije u Jastrebarskom je osnovano Sokolsko društvo. Upravo su brojna Sokolska društva širom Hrvatske prilikom takvih svečanosti sudjelovala u programu. Nema sumnje da su i naši Jaskanci i sokolaši bili prisutni prilikom postavljanja ovog povijesnog spomenika u našem mjestu Jastrebarsko. Te 1926. kad je postavljen, spomenik se nalazio pri kraju donjeg dijela Jastrebarskog, a u današnje vrijeme je je to nekakva sredina Jastrebarskog, gledano od Sajmišta iz smjera Zagreba do izlaza iz Jastrebarskog prema Karlovcu. 

Obitelj Banković za Uskrs 1949.

Na taj spomenik moramo biti ponosni i on je vrlo značajan za naš grad. Jedino mi je žao što na njemu ne može biti hrvatski grb jer sam saznao da po zakonu mora biti obnovljen onako kako je nekada izgledao i bio postavljen. Nisam baš neki pobornik zakona, jer on služi samo za dva slučaja, da ga se mnogi ne pridržavaju jer dobro prouče dostupne propuste, a onaj drugi slučaj je da se zakon uvijek može i mijenjati. No, za to treba imati volje. Neću se sada upuštati u zakone, jer to i onako nije bitno, mene kao građanina zanima da se taj povijesni spomenik obnavlja i da će biti u potpunosti obnovljen tako da će svaki Jaskanac imati priliku saznati više o njemu, a ne da uz njega prođe kao da ne postoji. U nekadašnja vremena je obitelj Banković iz Jastrebarskog brinula da na njemu uvijek ima cvijeća.

Natpis na spomeniku

Uspio sam i pročitati slova koja su teško čitljiva. Zatim sam se obratio jednom svojem dragom prijatelju iz Iloka, Ivici Bediću, koji ima Bibliju u malom prstu i zna svaku stranicu napamet. Od prijatelja Ivice sam dobio objašnjene koje ovdje pišem. „Negdje oko 586. prije Krista, nakon što je Nabukodonozor uništio Jeruzalem prorok Jeremija je napisao jednu starozavjetnu knjigu nazvanu Plač Jeremijin“. Iz te je knjige na spomeniku jedan citat proroka Jeremije, koji glasi: „ovi svi koji prolazite putem, pogledajte ima li boli do moje boli“, a posvećen je Isusovoj majci. 

Nekadašnja Šubarova kuća

Izuzetno mi je stalo da se u mojem gradu mnogo toga lijepo događa i vjerujem da će se još dosta toga događati, ali još ću jednom ponoviti da to treba biti mnogo brže i u što kraćem broju godina, a nikako bolje u nedefinirano mnogo godina.
Ovdje ću priložiti i jednu vrijednu fotografiju do koje sam došao pred dvadesetak godina i čuvao sam je za neku prigodu. Upravo je sada takva prigoda jer su na toj slici i mnogi Jaskanci koji su živjeli u našem mjestu prilikom postavljanja ovoga povijesnog spomenika. Svakako mi je tu posebna prilika da spomenem Ivana Lesnika (rođ. 15. lipnja 1873. u Zagrebu) koji je bio knjigotiskar i u naše je Jastrebarsko doselio s dvoje djece 30. kolovoza 1917. kod stanodavca Dragutina Šubara. Nastavio je posao u nekadašnjoj tiskari Josipa Prosena i često na starim razglednicama o Jaski možete vidjeti otisak, tiskara Lesnik. Jedno je vrijeme prije Drugog svjetskog rata u tiskari Lesnik radio i Jaskanac Juraj Wintersteiger. Ivan je imao dvoje djece: Boženu (rođena 5. svibnja 1910. u Zagrebu), koja se poslije Drugog svjetskog rata udala za poznatog jaskanskoga fotografa i odličnog pjevača HPD „Javor“, Emila Vlaisavljevića, a drugo dijete bio je sin Krunoslav (rođen 17. prosinca 1919. u Jastrebarskom) koji je poslije smrti oca 9. veljače 1941. preuzeo tiskaru koja se nalazila u Šubarovoj kući (bivša Napoleonova bolnica u Jastrebarskom).

Društveni izlet Jaskanaca na Oštrc 1. svibnja 1927. Sjede na zemlji u prvom redu slijeva: Všetečka, Rupert, Smoković Drugi red: dr. Banković, Vrkljan, -, Ivan Lesnik Treći red: Ahtik, Skender, Ankica Hoksinger, supruga dr. Brkića, Mavro Hoksinger, učitelji iz Karlovca, kapelan Hanžek Četvrti red: Lacković, dr. Čorak, Marijan Lacković, Zvonko Kopač, Boršić, Vinski, Ljubo Novaković Peto red: Piljuga, nepoznata djeca i neke osobe, sudac Gruica i njegova supruga, Franjo Cipovec

 Krunoslav je tiskaru preuzeo dva mjeseca prije početka Drugog svjetskog rata i naravno da ga je zanimao samo posao, a nikako ratni sukobi. Godine 1945. je nažalost dolaskom partizana u Jastrebarsko, Krunoslav svoj mladi život završio u šumi Gović u Jastrebarskom. Vjerojatno mu je grijeh bio neki tiskani materijal u vrijeme NDH-a, a niti toj vojski i u toj državi nije smio reći ne. U Zborniku 3 Historijskog arhiva u Karlovcu, prve godine NOO rata na području Karlovca, Pokuplja, Žumberka i ostalih dijelova Hrvatske u okruženju, autor teksta iz našeg grada i poznati partizan o našem kraju piše kako su u Jastrebarskom djelovali opasni Frankovci koje su predvodili: advokat dr. Josip Brkić, sudac dr. Krsto Trgovčević, fratar Didak, vlasnik tiskare Krunoslav Lesnik i drugi koju su iz bivše Mačekove seljačke zaštite i jastrebarskih obrtnika, intelektualaca i činovnika organizirali opasnu vojsku. Da, baš se njih pitalo i bili su jako moćni da osnuju vojsku koja će proganjati antifašiste. Možete si misliti!

Nekadašnji grb našeg Jastrebarskog

Uspio sam prikupiti brojna imena osoba koji su obnašali dužnost u našem mjestu ili gradu kao načelnici mjesta, trgovišta, kotara, općine i grada od 1848. godine pa sve do današnjih dana. U daljnjim istraživanjima koja su moguća mogla bi se uraditi i analiza razvoja Jastrebarskog. Ima tu zanimljivih osoba i njihovog rada. No, o tome možda nekom drugom prilikom, iako smatram da to nije previše važno, jer se naš grad postepeno razvijao. Da smo se trebali razviti bolje i na neki drugi način to stoji, ali to je zavisilo isključivo od tih brojnih pojedinaca. Bila su neka druga vremena, a pitanje njihove kreativnosti i mogućnosti je po meni trebalo biti veće i posvećeno upravo našem i njihovom kraju.

Još uvijek je prekrasan za svaku fotografiju

Povodom toga ću se malo osvrnuti i na programe političkih stranaka u našem Gradu. Čitajući ovih dana većinu programa slažem se u jednom: sve što su naveli u redu je i treba nam čim prije za poboljšanje standarda u našem gradu. Neću ponavljati sve ono što je navedeno, ali njihovi prijedlozi trebaju nam što hitnije. Ništa nije višak, već je u biti sve to što nemamo manjak, a u programu stranaka se to planira. Daj Bože da to sve izgradimo. Znamo da smo dobili mnoga papirnata priznanja i to svakako godi, ali mene zanima možemo li se mi kao grad na osnovu takvih priznanja brzo razvijati i hoćemo li se još više razviti. Po mom mišljenju, našem gradu nedostaje tri do četiri tisuće stanovnika da bi bili ozbiljan grad, jer još uvijek smo samo gradić. Ti bi ljudi donijeli dosta novosti, uključili bi se u život našega grada, do izražaja bi dolazile i njihove sposobnosti, angažman, želja za još ljepšim gradom i još mnogo toga. Na koji način ih privući kod nas, treba biti briga vodećih ljudi grada. Trebaju nam barem dva pogona lake industrije u našoj poslovnoj zoni da bi naši sugrađani pronašli posao. Ako želimo biti ozbiljan grad treba nam autobusni kolodvor u blizini rotora zbog brze veze i dolaska autobusa s autoputa. Moramo imati poveznicu gradskog autobusa i naših okolnih mjesta. Treba se pokušati izboriti i za besplatno korištenje autoputa kako je to u svim gradovima Zagrebačke županije, osim Ivanić Grada. Perivoj dvorca Erdödy je lijepo uređen i po njemu je prekrasno prošetati, boraviti u njemu, zabaviti se, družiti i biti prisutan brojnim događanjima. O dvorcu mislim da više ne treba pisati i bojim se da će se polako početi urušavati, samo se nadam da to neću doživjeti. Međutim, nije mi jasno da u Perivoju ili u nekim bližim destinacijama nema javnog WC-a. 

Spomenik sedamdesetih godina

Roditelji s djecom na dječjem igralištu, brojni šetači, ribiči i bilo koji posjetitelj ne može u perivoju niti u našem gradu na bilo koji WC, iako je zanimljivo da ih ima nekoliko nedostupnih. Na Sajmištu je otvoren samo ponedjeljkom, na željezničkoj stanici je stalno zaključan, a jedino se neki snađu u vanjskom kod caffe bara „Kino“, i to samo danju kad je otvoren. Slijedeći problem je voda: nekoć je u našem mjestu Jastrebarskom bilo pet-šest mjesta gdje se iz slavine mogla natočiti voda, a u današnjem gradu nema te mogućnosti.

Spomenik sedamdesetih godina

Starija generacija Jaskanaca me upozorila da se nekad voda mogla natočiti kod kipa Majci Božjoj žalosnoj kojeg sam u početku već spomenuo, najprije u zdencu koji je tu postojao, i okolni susjedi često bi tu dolazili po vodu, a kasnije iz slavine. Vodu se moglo natočiti nekad davno i na Gajevom šetalištu, zatim u parku dvorca Erdödy kod gospodarskih zgrada, na Štrossu, na raskršću za Zdihovačku kod kipa i na Sajmištu.

Podsjetnik na izgled nekadašnje Žitnice u perivoju

Na lokaciji Sajmišta će se graditi nova škola i sad je vrlo zanimljivo gdje će biti smješteno mjesto na kojem će se u Jastrebarskom i dalje ponedjeljkom održavati sajmeni dan, koji je tradicija i dovodi određeni broj ljudi u naš grad. Što se tiče Vojarne, mišljenja sam da tu veliku odgovornost osim grada za kojeg je kazano da nije ponudio sadržaje, ipak više snosi država. Nedavno sam čuo jednu dobru rečenicu od osobe koja ima saznanja o državnoj imovini, a kaže da u mnogim podacima o toj imovini vlada kaos. To je vidljivo iz samo jednog primjera kojeg ću ovdje navesti. Pred nekoliko godina je „Teodor“ poharao i naš kraj i grad, porušeno je mnogo drveća. U vojarni ih ima na više mjesta porušenih i do dana današnjeg se nitko od odgovornih koji su zaduženi za bivši prostor vojarne u Jastrebarskom nije sjetio odlučiti kako bi to valjalo počistiti. Osim što vjerojatno nitko nikad poslije toga nije bio u tim prostorima, nije spreman niti potpisati neki papir da se to drveće pili i da se drvo podijeli obiteljima slabijeg imovnog stanja. Toliko o socijalnom osjećaju. Nakon ovog zaključka o svemu drugom unutar toga prostora, suvišno je pisati, a odgovori o nekakvim zakonima su samo dobar izgovor. 

Nekadašnji ulaz na Sajmište
Sajmeni dan u Jastrebarskom 1905.

Posebno mi je žao da već više od pola stoljeća, koliko se sjećam, nije zaživio prostor Rakitovica kao građevinska zona u našem gradu sa izlazom na nekadašnju Betonaru uz okretište autobusa na kraju Trešnjevke, gdje je u planu i rotor. Još jedan prostor koji jako bode za oči. Kod Glazbene škole postoji prostor ograđen čempresima i pozornicom, koji se može jako lijepo urediti za ljetna događanja, a tik do je perivoj. U sadašnje vrijeme uređuje se pješački prilaz (što je za svaku pohvalu) uz zgradu suda i taj bi prostor tako uređen imao smisla. 

Nacrt buduće pješačke staze koja je trenutno u izgradnji

Grad je uredio i izlaz na Mirni put uz nekadašnju staru školu, a nakon toga je ta zgrada bila Japetićevo skladište (nekadašnje trgovačko poduzeće u Jastrebarskom) i to je svakako za pohvalu. Ali ta stara zgrada je jedno veliko ruglo našega grada i jednostavno mi je žao kad moram nekom svojem prijatelju i poznaniku objašnjavati što je to, prilikom posjeta mojoj Jaski i susretu sa mnom. Osim što ta zgrada ružno izgleda, opasnost je zbog nereda i smeća u njoj, a bojim se da se ne počne i urušavati i netko nastrada zbog toga, jer tamo ljudi u blizini parkiraju, a imao sam i priliku opomenuti skupinu malodobne djece da se ne igraju u tom dijelu i da ne istražuju po zapuštenim prostorima. Sva je sreća da su me ta djeca razumjela.

Nekadašnja stara škola i Japetićevo skladište, pogled sa zadnje strane
Pogled s prednje strane na zapuštenu zgradu u centru grada

 Nije mi lijepo vidjeti niti porušeni natkriveni prolaz i komad onog zida, te napuštenu prvu kuću uz koji vodi prolaz iz Strossa prema tržnici i zgradi u kojoj se nalaze naše brojne institucije i uredi. Ovdje ne ulazim u nikakve vlasničke odnose koji me ne zanimaju (ali trebaju zanimati odgovorne osobe u našem gradu), već isključivo u nešto što nije lijepo u našem gradu. I na kraju imam još jedan prijedlog o kojem treba razmišljati u neko dogledno vrijeme: naš grad ima dosta prostora gdje se može i morat će se kroz nekoliko godina širiti. Imamo i nekoliko osoba koje zaslužuju da se po njima nazovu i te nove ulice. Zbog toga i iznosim ovaj prijedlog da se na svim novim tablama (naravno da se zamijene i stare) naziva naših ulica upiše ime ulice, funkcija te osobe i vrijeme u kojem je ta osoba živjela. Takve su table s nazivima ulica postavljene po Zagrebu pa se pitam zašto to i mi ne bismo mogli imati? Neka naši sugrađani znaju po kojoj osobi se zove njihova ulica.

Spomenik s početka priče prilikom obnove Smičiklasove ulice

Sve navedeno su konstruktivne kritike, i samo moje mišljenje i moji pogledi na moj grad u koji često dovodim brojne poznanike iz sportskog i privatnog života i pokazujem im sve ono što je lijepo, ali isto tako mi baš nije svejedno kad je nešto ružno i zapušteno. Dobro mi je poznata rečenica od mnogih koji kažu da se u Jastrebarskom po njihovim saznanjima ništa ne događa. To nije točno, jer prava istina je da takvi baš nemaju previše volje dati neki doprinos za svoj grad. Tu nikako ne mislim da ga ne vole, već samo da su pasivni. Važnije je doći i sudjelovati na nekim događanjima, dati im podršku, a ne samo gledati tko to organizira ili tko iza toga stoji. Kao obični građanin nazočan sam brojnim događanjima i imam priliku vidjeti posjet naših Jaskanaca koji svojim dolaskom ipak na neki način doprinose razvoju našega grada, isto kao i oni koji rade projekt, osiguravaju novce, imaju ideje i u krajnjem slučaju odgovaraju za realizaciju. 

Spomenik prije uređenja, a prilikom šetnje pogledajte kako sada izgleda

I na kraju ove priče imam pohvale za sve ono lijepo što se uradilo, po nekima mnogo, po nekima malo, ali može se i mora pokušati još više od svega navedenoga da zajednički poboljšamo životni standard našega grada Jastrebarskog. Kao i uvijek za sve moje priče koje istražujem i objavljujem zahvaljujem svim dragim Jaskankama i Jaskancima te ljudima dobre volje koje mi izađu ususret i koji mi ustupe svoje fotografije i podatke koje za ovakve prilike koristim. Među njima su brojne starije osobe, ali i neke nove i mlađe koje mi se sve više javljaju. Odlučio sam da starije više ne ponavljam jer oni ionako znaju da sam ih često spomenuo u svojim tekstovima, a one mlađe želim zaštiti zbog nekih drugih potreba, no neću ih zaboraviti, već ću ih zapisati u pravo vrijeme i na pravom mjestu.

Zdenko Vuković Cena

TAGOVI | Jastrebarsko

Marketing

Kolumne

Galerije

Video vijesti

Valid XHTML 1.1! Valid CSS!