Stepinac je u narodu već svetac!

11.12.2017. Osvrt Zdenka Vukovića Cene na neke teze iz literature za vrijeme jugoslavenske države o kardinalu Alojziju Stepincu, te istina o blaženom Stepincu nakon 1990. i uspostave hrvatske države

Knjiga ZAVNOH 1943. – 1944., Historijskog arhiva u Karlovcu, Zbornik 22, glavni i odgovorni urednik dr. Đuro Zatezalo, su u biti materijali s naučnog skupa održanog u Otočcu 2. i 3. 10. 1989., tiskani kao knjiga 1990. u Karlovcu. Na stranici 162 ovog Zbornika, autor teksta „Nastanak i razvitak narodne vlasti na području Žumberka i Pokuplja do svibnja 1944.“, hrvatski povjesničar i znanstvenik mr. Zdravko Dizdar u drugoj tezi piše, a ja navodim taj citat: …„Uspostavljanju ustaške vlasti su pripomogli dr. Vlatko (opaska: Vladko) Maček, svojim pozivom 11. IV 1941. hrvatskom narodu „da se novoj vlasti pokori“, te pristašama HSS-a na upravnim položajima „da iskreno surađuje s novom vladom“, i nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, svojom okružnicom od 28. IV 1941. svećenstvu zagrebačke dijaceze, u kojoj ga poziva „na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja NDH“; obojica inače rodom s ovoga područja.“
Na osnovu ovog zaključka nikako ne prozivam mr. Zdravka Dizdara, jer smatram da je to do 1990. i bila istina za komuniste, kao i za mnoge u današnje vrijeme. Tada još u Jugoslaviji, Hrvati niti nisu smjeli drukčije misliti. Poslije Domovinskog rata situacija se promijenila i tim povodom donosim zanimljiv citat iz tiskane brošure koju je izdalo Hrvatsko kulturno vijeće u kolovozu 2016. povodom - 23. kolovoza sveeuropskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritativnih režima, pod nazivom „Komunistički zločini nisu antifašizam“. Prilikom suđenja Stepinac je četvrti dan rasprave 3. listopada 1946. u svojem govoru rekao: „Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktična baza i pozadina mojih poslanica i propovijedi. Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu sa osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu?“
Što se tiče Mačeka moje skromno mišljenje je da je Vladko Maček ipak trebao preuzeti vlast u Hrvatskoj (jer je to bila prva opcija Nijemaca, prije NDH) i pri kraju rata tražiti izlaz od njih, kao i svi drugi. U tom slučaju ne bi nikad bilo nastanka NDH, čije je zločine osuđivao nadbiskup Stepinac tijekom ratnih godina. Ponekad su se partizani divili Stepinčevim propovijedima te osudi rasnih zakona i Reicha, da bi ih slali preko svoje radio postaje u svijet. Po dolasku na vlast, sve su to zaboravili. U brojnim knjigama se pronađu zanimljivi tekstovi koji su pisani u vrijeme komunizma. Pa ih dostavljam svima na uvid, a ocjenu i značaj tih citata donesite sami kroz razdoblje i događaje života koje pamtite.

U istom Zborniku 22 na stranici 424, autor teksta Jakov Blažević naslova „Revolucionarno sudstvo i tužilaštvo“, izjavljuje da je za prvog tužioca Narodne Republike Hrvatske postavljen još prije završetka rata, u proljeće 1945. Nakon toga na slijedećoj stranici objašnjava kako je „narodnooslobodilački odbor na određeni način obavljao i sudsku, i tužilačku, i svaku drugu vlast.“ Na stranici 428, Jakov Blažević (Bužim kod Gospića, 24. ožujka 1912. – 10. prosinca 1996.), političar bivše države na ovim našim prostorima, komunist i po struci pravnik, pojašnjava kako su bila formirana okružna javna tužilaštva nakon formiranja Javnog tužilaštva Hrvatske već od srpnja 1945. Koristim njegov citat: „U svim tim tužilaštvima za tužioce su postavljeni najodgovorniji ljudi iz okružnih komiteta. Mi nismo imali doktora prava osim pok. Tomislava Hana. Osnovni kriterij je bio da se daju autoritativni ljudi iz revolucije. Dolazili su tu za tužioce, a i za druge službe u tužilaštvu, pretežno s nešto malo škola, a neki bez škola, ali revolucionari, partizani.“ Nakon toga su u tužilačku organizaciju dolazili i ljudi s fakulteta, ali su se morali prilagođavati ocjeni slučaja. Koristim novi citat na stranici 429, koji mnogo toga pojašnjava: „S druge strane trebalo je politički ocijeniti što narod misli, prodiskutirati na partijskom komitetu o tim stvarima, tako da su tužilačke organizacije izvršavale, u stvari, na tom specifičnom polju partijske političke zadatke i programe. Naši drugovi pravnici, stručnjaci, to su shvaćali i oni su bez ikakvog opterećenja u tom pogledu sa svoje strane surađivali i radili s mnogo volje, truda i marljivosti.“ Ovdje još valja dodati podatak da je 22. srpnja 1946. donesen Zakon o javnom tužilaštvu. Po Ustavu i po ovom Zakonu iz 1946. javno tužilaštvo je organ narodne vlasti, organ centra Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije.
Na osnovu ovog citata može se iščitati kakvi su pojedinci i pod kojim utjecajem sudili nadbiskupa Stepinca. No, prije toga se valja prisjetiti i razdoblja do samog suđenja. Po uspostavi komunističke vlasti, komunisti nisu mogli nadbiskupu Stepincu predbaciti bilo kakvu krivnju i povezanost sa poraženima u Drugome svjetskom ratu, kao i NDH-a. Ona je već 17. svibnja 1945. prvi puta uhapsila dr. Alojzija Stepinca i protiv njega je vođena privremena istraga. Dana 2. lipnja 1945. Tito se u Zagrebu sastaje s predstavnicima katoličke crkve u Hrvatskoj i na tom je sastanku tražio odvajanje katoličke crkve u Hrvatskoj od Pape i Vatikana. Slijedeći je dan nadbiskup Stepinac pušten iz zatvora i vraćen u Nadbiskupski dvor. Dan kasnije sastaju se Tito i Stepinac. Po ponovljenom zahtjevu Tita, odvajanja crkve, Stepinac to odbija i nakon toga slijede pripreme za Stepinčev progon. Drugo hapšenje je slijedilo 18. 9. 1946., a suđenje već 30. 9. 1946. U gore navedenim citatima Jakova Blaževića vidljivo je da se za sve trebalo dobro pripremiti. Nadbiskup Stepinac je dobro znao što ga očekuje na suđenju, tko mu sudi i za što će ga teretiti.
Iz brošure Hrvatskog kulturnog vijeća koristim i ovaj citat nadbiskupovog govora na sudu: „Optužujete me kao neprijatelja državne i narodne vlade. Molim vas, kažite mi , koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučista Simovića u Beogradu, ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u šumi, ili ova u Zagrebu? Dapače, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste vlast za mene od 8. svibnja 1945. Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu?“
Jedan od odgovora na vrijeme i značaj suđenja te osobnost blaženog dr. Alojzija Stepinca svakako mogu biti i brojni razgovori s kardinalom Kuharićem (1919. – 2000.), koji ga je jako dobro poznavao.
U prvom dijelu knjige Principi Dobra (razgovori s kardinalom Franjom Kuharićem) iz 1996., koju je uredio Mijo Gabrić, treba se prisjetiti i mišljenja kardinala Kuharića o blaženom Stepincu za kojeg smatra da je simbol pravde, slobode i vjernosti. U tom podnaslovu knjige kardinal Kuharić kaže: „Poznato je da je bio protiv zločina učinjenih u NDH te da je spasio mnoge Židove, Srbe od progona. Jer je bio za čovjeka. Koliko god je mogao utjecati na određene postupke tadašnje vlasti, utjecao je u prilog čovjeka. Njegovi su susreti s vlastima bili uvijek susreti intervencija. Zato se zauzeo u tim osobnim kontaktima, a i u javnim nastupima za Židove, Srbe, za Rome i za komuniste.“ U drugom dijelu iste knjige B. Maruna, Nova Matica-Matica iseljenika je u veljači 1991. s kardinalom obavio razgovor u kojem uzoriti Kuharić za Stepinca kaže: „Na sudu je on bio slobodan, a ne njegovi suci. Oni nisu bili slobodni, jer morali su raditi ono što im je bilo naređeno i što ih je sve ponižavalo.

U Glasu Koncila br. 46 od 19. studenoga 2017. autor teksta Stipan Bunjevac prikazuje veliku ulogu blaženog Alojzija Stepinca tijekom Drugoga svjetskog rata i spašavanju djece, ratne siročadi. U svojem tekstu, autor na početku objašnjava kako je Srbin po nacionalnosti dr. Marko Vidaković, voditelj zagrebačke humanitarne udruge „Dječja akcija“ u poslije ratnom izvješću iznio veliku ulogu djelovanja zagrebačkog nadbiskupa Stepinca preko Caritasa. Tu je akciju osnovala Dijana Budisavljević uz pomoć gradskog stanovništva. Pošto akcija u početku nije imala dozvolu vlasti, mogla je surađivati jedino s Caritasom. Nakon početnih problema „Dječja akcija“ je krenula i zaslugom nadbiskupa Stepinca. Dr. Vidaković u svojem izvješću tvrdi da je: „Na njihov prijedlog, a nakon intervencije Stepinca rasformiran logor djece na Rijeci kod Križevaca, gdje su bila srpska djeca odgajana kao ustaše“. Velika je uloga nadbiskupa Stepinca u tome što je preko Caritasa organizirao i kolonizaciju (udomljavanje) po selima i seljačkim obiteljima. U feljtonu, autor, objašnjava i ulogu nadbiskupa dr. Stepinca u propovijedima u katedrali na kojima je iznosio svoj stav prema okupatoru. Zbog toga je često javno napadan od ministra Makanca, koji mu je i prijetio. Ustaše su dva puta zatvarale i premlatile upravitelja Odjela kaptola „Naša draga svetišta“ mons. Jesiha.

I da zaključim, u ovoj priči sam pripremio nekoliko citata iz objavljenih literatura te prenio svima onima koji za to nisu znali ili im takva literatura nije bila dostupna. Na osnovu ovih citata i događaja koji su redom slijedili valja zaključiti da je Stepinac bio nevino osuđen za vrijeme komunizma. Isto tako treba se prisjetiti da je u veljači 1992. Sabor RH donio „Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu.“ U toj Deklaraciji stoji da je odbio po nalogu komunističkih vlastodržaca odvojiti Katoličku crkvu Hrvata od Rima i Vatikana. Zbog toga je na montiranom političkom procesu osuđen.
Papa Ivan Pavao II. 1998. je beatificirao kardinala dr. Alojzija Stepinca. U srpnju 2017. je s radom završila mješovita komisija hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka, nakon šest sastanaka. Već je i to dovoljno da narod u Hrvatskoj kardinala Stepinca smatra svetim. Ovi objavljeni podaci dovoljni su za svetost uzoritog Alojzija Stepinca koju željno očekujemo.
Beatifikacija je treći od četiri koraka procesa kanonizacije. Osoba koja je beatificirana dobiva naslov blaženi. Kanonizacijom se bavi posebno crkveno tijelo koje određene osobe proglašava svetcem. Dana 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici beatificiran je Alojzije Stepinac. Sveti Otac Ivan Pavao II. proglasio je blaženim kardinala i nadbiskupa zagrebačkog. Bilo je to pred pola milijuna vjernika iz Hrvatske i inozemstva.
Pošto je vrijeme Darivanja ovdje prilažem i autorske pjesme dva Desinčaka, Pere Rogana i Marijana Berečka. Na osnovi pjesme Pere Rogana glazbenik Zoran Jašek je skladao oratorij, a nakana mu je oratorijem molimo da kardinala proglase i službeno svetim.

Blaženi Alojzije Stepinac, budući svetac

Iz detinjstva nosim znamen,
S krunicom me mati zvala
Z molitvom uz sveti Amen
Poruke mi Bože slala.

Rekla si mi, mati moja
Boža milost nema kraja
Molitva je kak’ i boja,
Navek zemlu z nebom spaja.

Stepinac bude sveti postal,
Tu je baš s Krašićkog’ kraja,
Zanavek bude velik ostal
Neokaljan, Božeg sjaja.

Mučenik zbog svoje braće,
Iza njih z molitvom stal,
Kad’ se setim kak’ dete plačem,
Judama ih nije dal.

Za Blaženim je Karmel ostal,
Karmeličanke je Bogu dal,
Z njima molitve k’ nebu poslal
I Majku Božu k’ sebi zval.

Vi ste ruke Majke Bože
I spasiteljice nevoljnika,
Utočište naših duša,
I njezina verna slika.

Svima nam je prek’ njih rekel
Nek saki od nas i to zna
Ak’ imaš Boga, Veru, Karmel,
Tak’ si bogat nisi sam.

Kak dečec mali bil’ je pastir
Kravice bi svoje pasel
S krunicom bi navek molil
Majku Božu i Boga zna se!

Od detinstva Bogu blizak
Srce pastira v njemu osta

Bog nam dade svetost njegvu
Boži sluga nama posta.

Z Vatikanom potpisal savez
Moleći se protiv zloga
Dajuć život za braću svoju
Na svom križu poput Boga.

Svaki od nas nosi ljubav,
Dajmo je od srca braći
Nasleđe je to od Boga
Svaku dušu će pronaći.

Nisi bogat tu na zemli
Ak’ nemaš veru, a svakom treba
Al’ kroz Svetost Blaženoga
Bog nam šalje ljubav z neba.

U tebe se Gospodine uzdam
Vera u te dušu snaži
Srce moje kroz molitvu
Svetu ljubav tvoju traži.

U tebe se Gospodine uzdam
Ti si naša radost, snaga,
A za zdravle duše, tela,
Molitva je milost blaga.

U tebe se Gospodine uzdam
Stepinčeve nas reči prate
Na križu zapisane
Katedralu našu zlate.

Umirući svima nam je
Zanavek z dušom rekel zbogom
Predan Bogu i čoveku, bratu,
Čistog srca pred dragim Bogom!

Budi volja Tvoja
Još je uspel Bogu reći
I sklopil je oči svete
Od Stepinca samo Bog je veći!

Autorske pjesme koje je Marijan Bereček posvetio vremenu Adventa.

Mali Božić

Iznad neba Betlehemska
zasjala je zvijezda sjajna
a u prostoj štalici i na oštroj slamici
rodila je sina Djeva Marija
rodila je malog Božića.

Za rođenja djetešca
saznala su tri kralja
darove su spremili i na dalek put
prema Betlehemu krenuli
da se poklone malom djetešcu
da se poklone malom Božiću.

U to doba blagdana
srca su nam vesela
jer svi slavimo rođenje djetešca
rođenje malog Božića
koji je otkupio grijehe
od nas griješnika.

Božićni dani

Još jedna godina
bliži se svome kraju
a nama dolazi velika radost i slava
svetkovina Božićnih dana.

Ljudi moji otvaramo srca svoja
i zapjevajmo pjesmu ovu
o malom Božiću sinu Božjem.

U to doba Božića sretni su dani
jer se vesele stari i mladi
srca su im puna ljubavi
koju će poklonit prijateljima i obitelji.

Božić ne čine samo lijepi darovi
nego lijepa riječ i utjeha ljudima
koji su ljubavi i utjehe potrebiti.

Zato za Božić sretni
i dobrog srca budimo svi
jer Božić je vrijeme
darivanja sebe i svoje ljubavi.

Zdenko Vuković Cena



TAGOVI | Blaženi Alojzije Stepinac

Valid XHTML 1.1! Valid CSS!