Umro počasni predsjednik HSS-a Josip Torbar

17.07.2013. U subotu 6. srpnja 2013. u Zagrebu je preminuo Josip Torbar počasni predsjednik HSS-a podrijetlom iz krašićkog kraja


U svojem stanu u Zagrebu u 92. godini života preminuo je u subotu, 6. srpnja, počasni predsjednik Hrvatske seljačke stranke dr. Josip Torbar.
Josip Mirko Torbar rođen je u Zagrebu 14. lipnja 1922. Bio je sin doktora Josipa Torbara, bliskog suradnika Vladka Mačeka, narodnog zastupnika i ministra, sina krašićkog kraja (Hrženik, 1889-New York, 1963). Tetak mu je bio dr. Ivan Pernar, narodni zastupnik, teško ranjen zajedno sa Stjepanom Radićem u atentatu u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. U Zagrebu je završio osnovnu školu, maturirao u I. klasičnoj gimnaziji (1940), završio i doktorirao pravo (1945). Za vrijeme rata bio je vrlo aktivan u ilegalnoj organizaciji HSS-a, emigrirao 1945. i nakon boravka u Austriji i Italiji, živio od 1947. u Argentini i Brazilu. Turistički ekspert, radio je u velikom brodarskom poduzeću „Moore McCormack Lines“ i u najznačajnijoj južnoameričkoj turističkog agenciji „Exprinter“.
Godine 1951. preselio je u Kanadu a potom u SAD, gdje je djelovao kao voditelj međunarodnog turizma u glasovitoj američkog agenciji „Simmons-Gateway Tours“. Proputovao je čitav turistički svijet i sudjelovao na brojnim konferencijama. Od 1961. do 1965. upravljao je vlastitom tvrtkom u talijanskom gradu Milanu, koja je zastupala najveće američke turističke agencije. Godine 1965. izabran je glavnim tajnikom Svjetske organizacije saveza turističkih agencija sa sjedištem u kanadskom gradu Montrealu a 1967. postao je savjetnikom za turizam Ujedinjenih naroda u New Yorku i sljedeće tri godine boravio u mnogim afričkim i azijskim zemljama. Od 1970. do 1993. bio je vlasnik turističke agencije u Rimu, gdje je ponovo zastupao najvažnije sjevernoameričke i južnoameričke turističke tvrtke.
Svih tih godina intenzivno se posvetio organiziranju HSS-a i mnogo pisao u stranačkim glasilima i u „Hrvatskoj reviji“. Kao bliski suradnik Vladka Mačeka i Jurja Krnjevića izabran je 1980. za potpredsjednika Središnjeg odbora HSS-a u emigraciji, a poslije Krnjevićeve smrti 1988. postao je i predsjednikom Središnjeg odbora. Na obnoviteljskoj skupštini domovinskog HSS-a 1991. i formalno je prenio sve nadležnosti Središnjeg odbora na domovinski HSS, čime je osiguran kontinuitet od osnutka stranke do danas. Godine 1993. vratio se u Hrvatsku, a 1996. izabran je za počasnog predsjednika stranke.
Izabran je 2000. za zastupnika Hrvatskog sabora, a kao najstariji izabrani zastupnik predsjedao je 2. veljače 2000. konstituiranjem četvrtog saziva Hrvatskog sabora do izbora novog predsjednika Sabora, Zlatka Tomčića, tadašnjeg predsjednika HSS-a. U Saboru je bio član Odbora za vanjsku politiku, član Odbora za useljeništvo, član Odbora za međuparlamentarnu suradnju te član izaslanstva u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe.
Josip Torbar se trajno ponosio svojim podrijetlom i zavičajem te je često i rado dolazio u svoj Krašić i u svoju Jasku. Od samog početka, godine 1993, redovito je aktivno sudjelovao u proslavama „Dana Vladka Mačeka“ u Jastrebarskom. Prigodom stvaranja knjige „Maček izbliza“ (1999) bio mi je najpouzdaniji i naznačajniji savjetnik. Njegov bliski prijatelj dr. Andrej Maček u toj knjizi je napisao: „On je od rane mladosti jedan od najpostojanijih i najboljih prijatelja obitelji Maček. Ne samo da je posjećivao mog oca u Parizu, u razdoblju između 1945. i 1947, nego opetovano i u Washingtonu, domalo prije njegove smrti. Sjećam se da je tata govorio kako je baš on od čitave mlađe generacije najpravilnije shvatio srž hrvatskog seljačkog pokreta. Uistinu, kao što je poznato, Mirko (zovem ga tako godinama, većina ga prijatelja inače zove Joža), odličan pisac, svjedoči o ideologiji i povijesti HSS-a već desetljećima. Dakle, da je moj otac bio živ u doba kad je došlo vrijeme da vodstvo stranke
preuzme mlađi naraštaj, zacijelo bi se složio s Krnjevićem da je Josip M. Torbar vrhunski kandidat. Kako znamo, bio je načelu HSS-a u inozemstvu. Stalno sam u vezi s njim već više od pola stoljeća, svim sredstvima koja su nam na raspolaganju: osobni sastanci, pisma, telefon. Od 1994. do smrti, 1999, kad je teta Pepica (Josipa, supruga Vladka Mačeka, op. N.Š.) živjela u domu umirovljenika u Zagrebu, znala mi je reći da kadgod želi čuti odmjerenu i razumnu interpretaciju zakučastih problema u hrvatskoj stranačkoj politici, onda razgovara s Mirkom.“
I sam s ponosom mogu ustvrditi da sam postao bliskim prijateljem doktora Josipa Torbara, a naši dugi noćni telefonski razgovori ostat će mi u trajnom sjećanju kao bogata riznica uspomena na jednog velikog i skromnog čovjeka, istinskog „viteza srednjeg puta“, koji je i sam sudjelovao u stvaranju svijetlih stranica hrvatske povijesti.
Počivao u miru!
Napomena: Fotografiju koju objavljujemo uz ovaj tekst snimila je Louise Maček, prigodom posljednjeg susreta svojeg supruga Andreja i Josipa Torbara, u Zagrebu, u rujnu 2012.
Nino Škrabe

TAGOVI | Josip Torbar

Valid XHTML 1.1! Valid CSS!