Uvijek sam željela pomagati drugima

28.11.2014. Barbara Rubinić odlična je i uzorna učenica, vrlo savjesna i odgovorna. Predstavnica je generacije mladih koji su spremni mijenjati društvo i svijet nabolje, stoji u obrazloženju nagrade "Luka Ritz - nasilje nije hrabrost" koju je Barbara primila u subotu 15. studenog

Nagrada "Luka Ritz" dodjeljuje se svake godine po jednom zagrebačkom učeniku iz osnovne i srednje škole. Od srednjoškolaca ovogodišnja dobitnica je gimnazijalka Barbara Rubinić, nositeljica naslova Učenica generacije i aktivna članica i suvoditeljica Volonterskog kluba u svojoj I.Gimnaziji, te dobitnica nagrade Najvolonter. Sa svojom volonterskom skupinom aktivno sudjeluje u mnogim humanitarnim akcijama, pomaže beskućnicima, starijima i nemoćnima. Uključuje se i u akcije međunarodne suradnje i pomoći afričkoj djeci i redovito već gotovo dvije godine volontira u Specijalnoj dječjoj bolnici Gornja Bistra. Svaki dan putuje iz Plešivice u školu u Zagreb, ustaje u 6 ujutro i vraća se kući poslije 16 sati. Uz sve to našla je vremena i za razgovor s nama.
Nagrada Luka Ritz veliko je priznanje. Iskreno, jesi li očekivala tako nešto, ili se bar nadala?
-Za nagradu Luka Ritz me prijavila moja škola, ali nisam očekivala da ću je doista i dobiti. Moram priznati da sam bila prilično iznenađena kada sam je dobila. To mi je veliko priznanje za sav moj rad. Mogu reći da mi je ova nagrada jedan od poticaja, ali sasvim sigurno ne i jedini, da se nastavim baviti volontiranjem.
Kako si uopće počela volontirati i pomagati onima kojima je pomoć najpotrebnija?
-Započela sam se baviti volontiranjem u drugom polugodištu drugog razreda, točnije 11.svibnja 2013. godine. To je jedan od datuma koji ću dugo pamtiti.
Što te se najviše dojmilo u bolnici u Gornjoj Bistri, i što te svaki puta iznova vuče da se vraćaš tamo pomagati?
-Uvijek sam željela pomagati drugima. Moj prvi volonterski angažman bio je posjet djeci u Specijalnoj bolnici za kronične bolesti dječje dobi u Gornjoj Bistri. Na odlazak tamo potaknula me znatiželja, želja za pomaganjem i naravno psihologica, koordinatorica Volonterskog kluba prof. Vlasta Lukačević koja me pitala da li bi željela ići. Nikada to neću zaboraviti.
"Hodnicima ljetnikovca Oršić šetale su osobe u jednostavnim, bijelim kutama i vozile djecu u kolicima. Ne malu djecu, već teško psihički i fizički bolesnu djecu. Tamo su se čuli odjeci plača i poneki vrisak, a bol se gotovo mogla namirisati. Zadržavajući suze u očima i jecaje u grlu, tiho sam prebirala po stihovima pjesme Erica Claptona "Tears in heaven". To izgubljeno, osamljeno mjesto činilo se kao nešto što ne pripada svijetu u kojem živim, a patnja nevine djece neprekidne suze. Suze u raju. Je li to onda uopće raj? Svako dijete tamo ima svoju priču. Kako je došlo i zašto, a najčešće su to napuštena djeca. To me najviše pogađalo. Ovako teško bolesna i još k tome i sama. Tog dana sam vozila jedno dijete koje nije pričalo i reagiralo na moja pitanja (kome i danas ne znam ime), ali me u jednom trenutku primio za ruku. I tada sam znala da više ne mogu napustiti ovo mjesto, da ću se nastaviti vraćati." Tako bih opisala svoje prvo volontersko iskustvo. Ovo je izvadak iz već objavljene priče, ali mislim da je to najbolji odgovor na vaše pitanje i nikako drugačije to ne bih mogla opisati. A sada, upoznala sam tu djecu kao osobe s manama i vrlinama. Ono što me najviše vuče da se opet iznova vratim je njihovo veliko srce i ogroman osmijeh. Ona su sretna kada im dođem. I taj mi osmijeh znači sve.
Odlična si učenica, predsjednica si Volonterskog kluba u školi, organiziraš brojne akcije. Kada to sve stigneš? Imaš li uopće vremena za sebe?
-Dobro sam organizirana pa se uspije sve uskladiti. Isto tako smatram da ako nešto dovoljno jako želite uvijek možete pronaći vrijeme za to. Imam vremena i za sebe. Ne pretjerano puno, ali uvijek ga nastojim dobro iskoristiti.

Stipendistica si Grada Jastrebarskog, dobitnica si i posebne Nagrade gradonačelnika. Je li ti drago što je i tvoj grad prepoznao sve ovo što radiš?
-Jako mi je drago, i jako sam sretna što je i moj grad Jastrebarsko prepoznao moj rad. Nadam se, i vjerujem da ću se jednoga dana na neki način odužiti svom gradu.
Ovo je tvoja zadnja srednjoškolska godina. Gdje sebe vidiš u budućnosti?
-Da, sada sam maturantica. Željela bih upisati studij medicine u Zagrebu ili kemije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, isto tako u Zagrebu.
Ivica Krčelić

TAGOVI | Barbara Rubinić | Nagrada "Luka Ritz"

Valid XHTML 1.1! Valid CSS!