Vukovar je uvijek u našim srcima

08.01.2018. Godinama s brojnim prijateljima i svojim Jaskancima dolazim u Vukovar. Zašto? Da odamo počast svim nezaboravnim braniteljima toga herojskog grada

Razglednica Vukovara
Razglednica Vukovara

Vukovar je mjesto posebnog Pijeteta, a 18. studenoga je svake godine Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991., kojim je određeno na dostojanstven i primjeran način odati počast svim sudionicima obrane Vukovara, grada simbola hrvatske slobode. Naši sugrađani Jaskanci u Vukovaru su bili i 2017.

Razglednica Vukovara

Godinama s brojnim prijateljima i svojim Jaskancima dolazim u Vukovar. Zašto? Da odamo počast svim nezaboravnim braniteljima toga herojskog grada koji je 1991. spriječio neprijatelja da pokori Hrvatsku; da se vidim i popričam sa poznatim vukovarskim braniteljima s kojima sam postao prijatelj; da vidim je li nešto novo u tom gradu sagrađeno; da osjetim je li žitelji toga grada imaju perspektivu života, i tako bi mogao još nabrajati redom. 

Mišljenja sam da je svaki Hrvat koji je fizički sposoban dužan jednom otići u ovaj grad i odati počast svim onim mladićima i osobama koji su dali svoj život da svima poslije njih bude lakše, bolje i ljepše živjeti u državi Hrvatskoj. No, je li to Hrvati čine to je već drugo pitanje? U Vukovar ne dolazim samo na „Dan sjećanja na žrtvu Vukovara od 18. do 20. studenoga“ već i prilikom nekih drugih posjeta kao npr. sportskih susreta, dovođenja brojnih grupa iz mojeg grada Jastrebarsko da upoznaju našu povijest iz Domovinskog rata, ljetnog odmora u Slavoniji na nekoliko dana.

U dvorištu Vukovarske bolnice, Barbara Turk s dva branitelja, Zdenko Vuković Cena (lijevo), Marijan Bereček (desno)

Ove godine sam sa nekoliko svojih prijatelja i bivših branitelja išao u Vukovar na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Put je organizirala UHDDR Pešćenica - Zagreb (Udruga hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata), koju je predvodio naš poznanik, veliki domoljub i predsjednik te Udruge, Vladimir Posavec. Već prilikom polaska u jutarnjim satima iz Zagreba primijetio sam u autobusu u odnosu na prijašnje godine neka nova lica i neke nove osobe. 

Marijan Bereček i Zlatko Beška kod križa na ušću Vuke u Dunav

Iznenadio sam se kad sam ovaj puta vidio i dosta mlađih osoba koje su prepoznale vrijednosti svih hrvatskih branitelja, ma otkuda oni bili. U istom tom autobusu s nama je sjedila i Barbara Turk. Tko je ta mirna i simpatična djevojka iz Međimurja i studentica u Zagrebu? U početnim danima mjeseca studenoga u zagrebačkom naselju Dubrava je otvoren park i spomen obilježje Žarka Manjkasa Crvenkape koje je 1991. poginuo na ratištu područja Vukovar kao dragovoljac u postrojbama HOS-a. Prilikom toga otvorenja u Dubravi se pojavila i Barbara Turk sa svojim prijateljima i štovateljima tih hrvatskih branitelja. 

Ivan Lukić daje izjavu ispred Hrvatskog Radio Vukovara

Mnogi Hrvati, širom Lijepe Naše, nisu niti znali niti čuli za Barbaru do toga dana. I upravo su je imali prilike upoznati preko malih ekrana. Barbara nije tada bila, niti je u sadašnje vrijeme nikome otpor. Barbara je samo jedna od osoba koja je od malih nogu naučila cijeniti žrtve koje su stvarale Hrvatsku. Imao sam na kratko priliku razgovarati s njom u dvorištu Vukovarske bolnice i odmah sam stekao dojam da je to mirna osoba s posebnim temperamentom (takve su većinom osobe rođene u horoskopskom znaku, Bika) koja je vjerojatno u svojem društvu carica, a nakon zagrebačke Dubrave je i kraljica u Hrvatskoj. Zanimljivo je kako je mirno prihvatila privođenje i kako normalno reagira i razmišlja na novonastalu situaciju. 

Bista Siniši Glavaševiću na ulazu u Hrvatski Radio Vukovar

Naravno, nije propustila priliku da i dana 18. studenoga bude prisutna u Vukovaru i oda počast svim hrvatskim braniteljima ma iz kojih postrojbi bili. Posebno je zanimljivo da se Barbara rodila u vrijeme kad je Domovinski rat u Hrvatskoj završio, ali je kao mlada osoba osjetila na koji način treba voljeti svoju domovinu i državu te pritom nikoga ne mrziti. Ona je samo jedna osoba od mlađe generacije koja dobro zna da je naša država nastala na temeljima Domovinskog rata i da sve one provokacije brojnih osoba u Lijepoj Našoj koje ne vole Hrvatsku, nemaju nikakve veze s događajima iz Drugoga svjetskoga rata i koji se pripisuju tim vremenima. Kad smo već kod tih naziva, ovdje bi volio upoznati mnoge one koji to nikad nisu znali da su se krajem 14. i početkom 15. stoljeća u Hrvatskoj neke osobe u borbi za opstanak i prevlast nazivale ustaše hrvatski i ugarski (prosvjednici). Tako je barem zapisano u knjizi drugoj, Vjekoslava Klaića  „Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka 19 stoljeća“. Ta knjiga druga se odnosi na treće doba: vladanje kraljeva iz raznih porodica (1301.-1526.) tiskana u nakladi Nakladnog zavoda Matice Hrvatske, 1972. u Zagrebu, koju sam upravo ovih dana proučavao. 

Tabla Hrvatskog Radio Vukovara

Razdoblje od 1941. do 1945. i NDH-a je drugo razdoblje koje ja ne podržavam, a razdoblje Domovinskog rata je neko novo razdoblje koje nema nikakve veze s prethodna dva. Međutim problem je sasvim druge prirode, jer se sve što je Hrvatsko povezuje s tim razdobljem iz Drugoga svjetskoga rata i to upravo od onih koji nisu jedino protiv hrvatskih kuna.

Bista dragovoljcu iz Francuske kod pješačkog mosta

No, vratimo se mi dolasku u Vukovar. Mi Jaskanci već dobro znamo svaku ulicu, novi spomenik, novu zgradu ili bilo što je obnovljeno te se tome posebno veselimo. Zbog ogromne gužve toga dana imamo uvijek svoj cilj kako da izbjegnemo nepotrebne gužve i na vrijeme posjetimo, odamo počast i obavimo zacrtane planove. Povodom toga nam se često događa da nas poznate osobe iz našeg kraja malo čudno gledaju kad mi hodamo kontra svih i u nekim drugim pravcima nego svi oni koji idu u jednom smjeru. I ove je godine bilo tako, uspjeli smo vidjeti svoje nezaboravne i divne te dugogodišnje prijatelje iz Vukovara. Ako netko treba dati vjerodostojnu izjavu, tu je nenadmašan Ivan Lukić Zolja kojeg smo našli prvo pred Radio Vukovarom, a navečer i Spomen domu Ovčara.

Zlatko Beška i Dunja Kravos Krišto

Prilikom mimohoda od Vodotornja kroz Mitnicu do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata Vukovara hodali smo usporedo s još jednom legendom grada Vukovara i našim poznanikom iz sportskih susreta te predsjednikom HNK Radnički i HDLSKL-a (Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora), Danijelom Rehakom Mongolom. Uspjeli smo se divno ispričati o svemu, od Vukovara do Jastrebarskog. Na Memorijalnom groblju nas je dočekao još jedan poznati branitelj i vukovarski borac, Zoran Capan Capi koji se uvijek obraduje kad nas vidi. Divni su to ljudi s kojima godinama kontaktiram i s kojima sam bio uspostavio suradnju još početkom 2000. Često su oni dolazili kod nas u Jastrebarsko na sportske susrete naših gradskih klubova i sva ostala događanja, a često mi dolazimo i u Vukovar.

Vodotoranj u obnovi

 Tijekom prolaska određenim ulicama sreli smo mnoge poznate osobe, a silno smo se obradovali kad smo prilikom uspona na Sajmište sreli Dunju Kravos Krišto i njezinog supruga Zdravka te njihovu brojnu dječicu kako se spremaju za mimohod do groblja. Dunja i Zdravko su poznati atletski natjecatelji koji su redovito dolazili i na trke u naše Jastrebarsko. Ove smo se godine obradovali i obnovi simbola grada Vodotornju te smo kao Jaskanci i članovi malonogometne ekipe „Veseli dečki“ iz Jastrebarskog koja je ove godine proslavila 40 godina postojanja i rada uplatili i donaciju za tu obnovu.

Logo UHB Sajmište

Već sam ranije u tekstu pojasnio da smo prilikom mimohoda kojem smo se priključili kod Vodotornja imali oko tri sata da pogledamo sve ono što nas zanima, prvo bolnicu, zatim dvorište dvorca Eltz, centar Vukovara, križ na ušću Vuke u Dunav, bistu Franje Tuđmana, izložbene slike razrušenog Vukovara 1991., pješački most Jean Michel Nicolier (dobrovoljac iz Francuske), zgradu Hrvatskog Radio Vukovara, Sajmište, vojarnu, hangare Veleprometa i tako redom sve do Vodotornja.

Novo postavljeni spomenik zapovjednicima Sajmišta

Pošto često dolazimo, znamo svaki kutak koji je uređen i ovom smo prilikom primijetili smo nove spomenike na Sajmištu. Kod prvog smo malo zastali, fotografirali ga i komentirali. Prilikom toga nam je prišao jedan čovjek i primijetio da mi poduže gledamo spomenik pa je shvatio da nismo Vukovarci. Ljubazno nam je prišao i pozvao u jednu kuću. Ulaskom u tu kuću prišle su nam i ostale osobe među kojima su bili poznati vukovarski branitelji. Odmah su nas uputili u prostorije i na kratko upoznali sa svojom Udrugom hrvatskih branitelja Sajmište.

Zapovjednici Sajmišta na slikama unutar prostorije kuće UHB-a
Jedan od suvenira unutar kuće UHB-a

Kad su nam počeli pričati o stradalim zapovjednicima Sajmišta, rekao sam im da su mi ta sva imena poznata jer sam pročitao mnoge knjige o Vukovaru i da dalje proučavam tu tematiku. Nakon toga su nam rekli svoja imena, koja su mi itekako bila poznata iz tih knjiga, samo ih osobno nisam poznavao. Tada sam i ja njih upoznao s svojim prijateljima u Vukovaru, koji su već gore u tekstu navedene osobe. 

Prilikom mimohoda Cena i Danijel Rehak

Nakon toga su nam bila otvorena sva vrata, pozvani smo kod njih na ručak prilikom povratka iz groblja. Po povratku smo svratili da se bolje upoznamo i te legende herojskog grada Vukovara i nezaboravni borci koje trebamo cijeli život cijeniti zbog zaustavljanja neprijatelja su mi ispričale nekoliko detalja vezanih za borbe na Sajmištu. Valja i spomenuti te divne ljude koje sam imao prilike prvi puta upoznati, a nadam se i daljnjim našim susretima. Vrijeme koje su mi posvetili nije bilo dovoljno da upoznam sve i da popričam sa svima već samo s nekima. Moji sugovornici su bili predsjednik Tomislav Berendi i Zlatko Menges. Tomislav Berendi je u vrijeme Domovinskog rata bio zapovjednik Mjesne zajednice Vukovar Stari koja se kasnije zvala Mjesna zajednica Stjepan Radić. Od njih sam saznao da su na Sajmištu bile jedne od najtežih i najkrvavijih borbi s mnogo poginulih branitelja. Oboje su posebno pohvalili Tomislava Merčepa u čije je vrijeme postavljena obrana Vukovara. 

Na Vukovarskom groblju, slijeva: Marijan Bereček, Zdenko Vuković Cena, Danijel Rehak, Zlatko Beška, Zoran Capan

Saznao sam nešto i iz povijesti toga dijela grada Vukovara. Nekad je u blizini njihove kuće koju su nedavno kupili i pred tri godine osnovali još davne 1901. bilo Sajmište u Vukovaru. Nešto dalje cestom niže na tom Sajmištu je 1954. pripremljeno mjesto za kasarnu vojske nekadašnje države koja je bila sve, samo ne narodna kako se prozivala. Upravo je to pokazala razaranjem prekrasnoga grada na obali Vukovara. Udruga ima oko 50 članova, ima sada svoj prostor i ovi vrijedni, društveni i legendarni branitelji će s zadovoljstvom svakome ispričati istinu o ratu koji je zadesio njihov grad i uništio mnoge obitelji i odnio mlade živote. U ovim su svojim prostorijama pronašli mir i društveno okupljanje te stalno nešto organiziraju i istražuju.

Slijeva: Zlatko Beška, umirovljeni hrvatski general mr. Željko Sačić, Marijan Bereček, Zdenko Vuković Cena

Nakon odlaska od divnih i nezaboravnih ljudi iz još jednog dijela Vukovara, naš cilj je bilo posjetiti i mjesto pogubljenja na Ovčari, gdje su JNA, teritorijalci i paravojne srpske formacije strijeljali 200 ranjenika odvedenih iz vukovarske bolnice. Tu smo nakon odavanja počasti nesretnim ljudima u povratku svratili i do Spomen doma na Ovčari. Posjet tom mjestu je posebno teško iskustvo za svakog posjetitelja.

Legendarni vukovarski branitelji, slijeva: Tomislav Berendi, Zlatko Menges, brat zapovjednika Ivana Poljaka Sokola iz Sinja, tajnik UHB-a i član UHB-a Sajmište

Zbog svih tih žrtava, mladih života, mnogih nestalih i razorenih obitelji te djece bez roditelja naša je dužnost da se uvijek prisjetimo Vukovara, pomognemo mu koliko možemo i znamo, organiziramo ljude da saznaju i dođu u Vukovar jer jedino im još pravu istinu mogu ispričati živuće legende krvavog rata. Samim dolaskom u taj divan grad odajemo i počast svim hrvatskim braniteljima, svim dragovoljcima i svima onima koji su u današnje vrijeme u teškim životnim situacijama. Svi oni moraju osjetiti da smo uz njih i da im trebamo pružiti pa makar i mrvicu volje, zadovoljstva i sreće koju u ovom trenutku možemo i znamo. U današnje vrijeme hrvatski branitelji su sve više prozivani i na kraju po nekima već pomalo postaju teret društva. Uvjerio sam se u to nakon nedavno donesenog novog Zakona o braniteljima kojeg mnogi krivo tumače. No, bitno je da ga komentiraju kako njima paše, a jedno je sigurno: bez pravnika ga ne znaju protumačiti kao niti ja i mnogi drugi. Svaki pojedinac branitelj ima drugačiji status i prilikom ostvarivanja prava iz novog Zakona o braniteljima točno se zna što može dobiti, a što ne. Prema tome zajednički zaključak o nekakvim brojkama je pogrešan stav neupućenih osoba. Mnogi branitelji su nažalost prepušteni sudbini i prava koja bi stekli prema novom Zakonu im ne mogu biti dovoljna za preživljavanje, ako od ranije nisu situirani, no ako jesu, onda pak nemaju prava na one minimalne naknade. Neimaština i nemoć neke čak tjera da prekinu tu agoniju.

Cena u društvu članova UHB Sajmište

Vukovar je bio, ostao i bit će jedan od najljepših gradova Lijepe Naše, unatoč svim onim razaranjima, uništavanjima, rušenjima i ubistvima nedužnih ljudi koji su samo branili svoju otadžbinu. Kad sam u Vukovaru, teško emocijama proživljavam sve one strahote za koje sam saznao i proučavao ih prilikom čitanja brojnih knjiga i gledanja video zapisa, ali sam i istovremeno sretan jer znam da ponosno koračam jednim od gradova koji je obranio opstojnost Hrvatske, naše djedovine, domovine i konačno države. Prilikom svakog posjeta gradu Vukovaru uvijek pronađem neki zanimljivu knjigu, suvenir ili razglednicu koja me svakodnevno podsjeća na taj herojski grad. Bilo je tako i ovom prilikom.

Zdenko Vuković Cena

TAGOVI | Vukovar

Marketing

Kolumne

Galerije

Video vijesti

Valid XHTML 1.1! Valid CSS!