EUROPSKO ZLATO HRVOJA MAJCUNIĆA

20.08.2018. Nakon netom završenog Eurobasketa u Novom Sadu i osvajanja naslova prvaka Europe porazgovarali smo sa zlatnim košarkaškim kadetom, Jaskancem Hrvojem Majcunićem

Hrvoje Majcunić Hrvatska U-16

Hrvoje Majcunić najmlađi je izdanak poznate jaskanske košarkaške obitelji Majcunić. Djed Vid dugogodišnji je košarkaški dužnosnik, a bio je i godinama predsjednik KK Jaska. Otac Renato dugo je godina bio igrač Jaske, a po završetku igračke karijere primio se trenerskog posla u klubu, vodivši i seniorsku momčad kao i mlađe uzrasne kategorije. Godinama je i klupski tajnik. Stariji brat Ivan je igrač prvoligaša Gorice, počeo je u Jaski, igrao i za Cedevitu, Zagreb, Dubravu, Mladost i Feniks. Godine 2014. osvojio je europsku broncu u Turskoj (U-18), a 2015. je s državnom reprezentacijom (U-19) osvojio srebro na Svjetskom prvenstvu u Grčkoj. U takvom okruženju, potpuno je normalno da se i danas 16-godišnji Hrvoje još kao klinac „zarazio“ košarkom. Prve košarkaške korake Hrvoje Majcunić (rođen 02.04.2002.) napravio je u KK Jaska, čiji je član bio od 2008. do 2014. godine. Potom je prešao u Goricu, za koju je igrao od 2014. do 2016. da bi od ljeta 2016. godine postao igrač Cibone, najtrofejnijeg hrvatskog kluba te kadetski reprezentativac Hrvatske. Osim tate Renata, brata Ivana i djeda Vida, uz Hrvoja su uvijek i mama Karmen, sestra Ines (dvostruka baletna svjetska prvakinja!) te baka Cena, koje su mu velike navijačice i itekako značajna potpora. Sa sjetom u očima, Hrvoje se prisjeća i pokojnog ujaka Mije, koji je isto tako bio njegov vjeran pratitelj. Nažalost, najveći uspjeh svog nećaka nije dočekao.

Hrvoje Majcunić

S Hrvojem Majcunićem smo razgovarali u miru njegovog obiteljskog doma, a povod je bio osvajanje naslova prvaka Europe s kadetskom reprezentacijom Hrvatske na netom završenom Eurobasketu u Novom Sadu. Tim veličanstvenim uspjehom, obitelj Majcunić je kompletirala svoju kolekciju odličja. Nakon Ivanovog srebra i bronce, sada je stiglo i Hrvojevo zlato!
Hrvoje, cijela tvoja obitelj živi košarku pa je i logičan tvoj odabir da se baviš loptanjem pod obručima. Reci nam za početak nešto o svojim počecima.
-Počeo sam se baviti košarkom kada je počeo trenirati moj stariji brat Ivan. Tada sam se i ja zainteresirao za košarku i zaljubio u loptu. Počeo sam se igrati s loptom pa lagano trenirati već sa šest godina. S osam godina sam već počeo igrati za Jasku, a s deset godina sam nastupao za Goricu u minikošarci. Dvije godine kasnije sam s Goricom igrao na završnici Prvenstva Hrvatske do 12 godina i osvojio treće mjesto. To mi je bilo prvo službeno natjecanje.
S napunjenih dvanaest godina odlaziš iz Jaske u Goricu. Kako je došlo do toga i je li ti bilo teško kao djetetu otići u drugu sredinu i snaći se na jednoj višoj košarkaškoj razini?
-Već kao jako mladog igrača su me određeni treneri prepoznali kao potencijal, a kako je moj brat Ivan tada već igrao za Goricu, dolazak i prilagodba mi je ipak bila malo lakša. Ali bilo mi je teško prvih tjedana, uglavnom sam šutio i bio zatvoren u sebe ali sam se ipak ubrzo počeo privikavati i onda je malo po malo sve bilo lakše.

Hrvoje Majcunić kao igrač KK Gorica

Nakon dvije godine u Gorici, radiš novi iskorak i prelaziš u najtrofejniji hrvatski klub – Cibonu. Kako je došlo do ostvarenja tog prijelaza?
-U zadnjoj sezoni mlađih kadeta s Goricom sam igrao finale prvenstva Hrvatske protiv Cibone. Na kraju sam bio izabran u najbolju petorku prvenstva. Tada sam dobio i poziv u Hrvatsku U-14 reprezentaciju. Bilo je to u ljeto 2016., a potom je došao i poziv Cibone, u kojoj sam sada već treću sezonu.
Kako si se osjećao kada si po prvi puta dobio poziv za reprezentaciju?
-Bio sam presretan. Nadao sam se da bih mogao dobiti poziv od izbornika reprezentacije, a kada je poziv došao osjetio sam veliku sreću i ponos. Jako puno mi je to značilo jer sam svojim trudom, odricanjem i napornim radom uspio ostvariti nešto tako veliko, a za igrača nema većeg od nastupa za svoju državu.
Kruna tvoje dosadašnje, još uvijek vrlo mlade karijere došla je ovog ljeta, nastupom i osvajanjem zlatne medalje na Europskom prvenstvu U-16 u Novom Sadu. Jesi li očekivao da možete otići do kraja i ostvariti ovako veliki uspjeh?
-Znali smo da imamo kvalitetu da dođemo do završnice. Zacrtali smo si za cilj osvajanje medalje. Vjerovali smo da to možemo ostvariti, svjesni svojih kvaliteta. Kada smo uspjeli doći do finala, porazivši Njemačku, Grčku, Italiju, Litvu i Francusku, maksimalno smo zagrizli, išli možda i preko svojih granica, sve smo učinili da iskoristimo ovu priliku i da osvojimo zlato. Na kraju smo, u pravoj drami protiv Španjolske i uspjeli. Moram tu spomenuti i jednu anegdotu. Moja mama je noć uoči polufinala s Francuskom sanjala da pobjeđujemo Španjolsku s pola koša razlike! To se na kraju u finalu i dogodilo.

Hrvoje Majcunić kao igrač KK Cibona

Koju bi utakmicu izdvojio kao najtežu i možda ključnu na putu do europskog trona?
-Najteže nam je bilo četvrtfinale protiv odlične i jake Litve koja je do utakmice protiv nas, uvjerljivo slavila u svim utakmicama. Kada smo njih svladali, postali smo definitivno svjesni da možemo do samog kraja.
Tvoja najuža obitelj (mama, tata, sestra i brat) stalno je uz tebe. Vjerujem da ti puno olakšavaju i da ti puno znači njihovo prisustvo i potpora.
-Naravno. To je jako bitno. Podrška obitelji je najvažnija i sretan sam da su moji uvijek uz mene. Kada ne bih imao potporu obitelji, to bi bilo kao da igram u praznoj dvorani. Ja sam sretan da imam punu podršku svoje obitelji i to je neprocjenjivo. Uz njih je uvijek sve lakše.
U svom dosadašnjem košarkaškom razvoju imao si podosta trenera od kojih si učio. Bi li nekoga od njih posebno istaknuo i izdvojio?
-Od svakog sam trenera nešto važno naučio ali najprije moram spomenuti svog tatu koji mi je bio prvi trener i uz kojeg sam počeo učiti i raditi prve košarkaške korake. Izdvojio bih i Hanija Istanbulija koji mi je bio trener u Gorici. On je puno individualno radio sa mnom i njega bih istaknuo kao trenera koji je dao najveći doprinos mom razvoju i napretku.

Hrvojev stariji brat Ivan Majcunić kao igrač U-19 reprezentacije Hrvatske
Hrvojevi počeci u Košrakaškom klubu Jaska

Kakvi su ti daljnji planovi u bližoj budućnosti?
-Ostajem i dalje u Ciboni i želim se nastaviti dalje razvijati, a velika mi je želja da za nekoliko godina, točnije za tri godine kada mi završi omladinski staž, postanem prvotimac Cibone. Volio bih tijekom sljedeće sezone uz igranje za kadete Cibone, dobiti priliku zaigrati i seniorsku košarku u nekom od obližnjih klubova iz drugog ili trećeg ranga natjecanja. Mislim da bi mi to bilo jako korisno za daljnji napredak i stjecanje iskustva.
Imaš li kakve košarkaške uzore odnosno najdražeg igrača ili igrače?
-Nemam nikakve uzore niti ikoga kopiram. Razvijam svoj stil igre i želim biti isključivo svoj. Inače, imam jednu veliku želju, a to je da kao igrač nadmašim brata i budem bolji od njega. Mogli bismo time zapravo reći da mi je na neki način uzor moj brat (sa smješkom na licu će Hrvoje, op.a.).
Što još voliš osim košarke i čime se baviš u slobodno vrijeme? Imaš li kakav hobi?
-Volim izaći van sa svojim društvom, koliko stignem. Nažalost, nemam baš previše vremena, pa su i izlasci rijetki. Inače, volim i pratim sve sportove, u školi igram i odbojku za školsku reprezentaciju. Znači, opet je uglavnom sve vezano za sport.

Obiteljska kolekcija medalja

I za kraj ove priče i razgovora, imaš li kakvu poruku za mlade igrače i djecu koja se bave ili se žele baviti košarkom? Koji je put do uspjeha?
-Poručio bih svima da puno rade, treniraju, da daju uvijek sve od sebe, da budu spremni i na žrtvu i odricanje i da u tom slučaju uspjeh neće izostati i rezultati će sigurno doći – završio je svoju priču mladi jaskanski košarkaški dragulj Hrvoje Majcunić, kome smo poželjeli još puno uspjeha, zdravlja i sreće u nadolazećim godinama i da mu ova zlatna medalja bude tek jedna od mnogih koje će stići u budućnosti.

Tomislav Tadić

TAGOVI | Eurobasket | Hrvoje Majcunić

Valid XHTML 1.1! Valid CSS!