U Jaski se osjećam kao doma!

03.09.2020. Znaju me nazvati moji dečki iz djetinjstva i pitati gdje sam. Velim doma. A oni odmah: u Jaski ili u Kraljevcu? I oni prepoznaju da sam u Jaski doma, a dom je mjesto gdje se osjećaš voljeno, prihvaćeno i gdje rado dolaziš, rekao nam je velečasni Filip Marić

Nekog čovjeka zavolite na prvu. Naprosto zato što je drag, komunikativan, ljubazan i ne pravi se važan. Takav je vlč. Filip Marić kojeg su Jaskanci prihvatili kao svojeg. Nadbiskup mu je povjerio veliki zadatak kao da ima dugi niz godina svećeničkog staža. Koliko je to zahtjevan posao u jednoj ovako velikoj župi kao što je Jaska i sami smo se uvjerili, jer smo velečasnog Filipa jedva "uhvatili" da malo porazgovaramo za novine. Evo kako je tekao razgovor.
Za početak recite nam nešto o sebi.
-Teško je govoriti sam o sebi, no evo čisto nekoliko podataka…Moje ime je već poznato dobrom dijelu čitatelja, a ime sam dobio po tatinom ocu. Drugo sam dijete u obitelji Zlatka i Vesne r. Kolar. Stariji brat radi u jednom dječjem vrtiću u Zagrebu kao ekonom, a mlađi brat Stjepan sada će u 2. razred srednje škole. Nakon završene osnovne škole u rodnom Sesvetskom Kraljevcu, upisao sam II. gimnaziju u Zagrebu. Srednja škola mi je bila dosta teška, budući da je nekako veći naglasak na prirodne predmete koji su meni teže išli u odnosu na društvene. Nakon određenog razlučivanja, prijavio sam se kao kandidat za svećeništvo za Zagrebačku nadbiskupiju u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište na Kaptolu u Zagrebu, a to je značilo i upis na Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Svećenik sam dvije godine, a kao đakon služio sam na tri strane: Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu, župa sv. Ivana krstitelja na Novoj Vesi u Zagrebu, te u još jednom župi Krista Kralja u Zagrebačkom Trnju. Rijetke slobodne trenutke volim provesti uz neku dobru knjigu, slušati naš ansambl LADO ili neki od amaterskih folklornih društava, naše klape i tamburaše, pogledati koju tekmu, odigrati koji sport, društvene igre, a najčešće se opuštam uz espresso. Ima toga još, ali nadam se da ćete još ponešto saznati o meni tijekom narednog vremena za koje ne znam koliko će trajati, ali nadam se čim dulje.
Obično mi novinari svećenike pitamo kada su se odlučili za ovaj poziv. Je li uopće postoji takav trenutak?
-Ne pitaju to samo novinari, nego i mnogi drugi ljudi vjerojatno zato jer se očekuje da je to bila neka snažna Božja intervencija u čovjekovom životu da bi se odlučio na svećeništvo. Zasigurno da svaki svećenik ima neku "svoju" priču zašto je postao svećenik…teško mi je izdvojiti neki određeni trenutak, više volim reći kako je bilo tu mnogo Božjih titraja koje su me odveli do službe svećenika. Ipak, ako postoji neki trenutak koji bih trebao izdvojiti to je ljetovanje na jednom malenom otoku Krapnju gdje stotine mladih pod katoličkom udrugom "Kurslijo-mali tečaj kršćanstvo" imaju prilike doživjeti živoga Boga. Živoga? Da! Nije Bog neka lijepa priča, utopija ili lažna utjeha, nego Boga koji je prisutan, aktivan i djelotvoran u našim životima. Kao što sam rekao, susret sa živim Bogom je nešto što je utjecalo na moju odluku da krenem putem bogoslovije. Odluku su učvršćivali i odgojitelji na bogosloviji, zajedništvo nas bogoslova, a osobito moj župnik preč. Ivica Cik, nekadašnji jaskanski kapelan. Bogu sam zahvalan za dar njegova svećeništva, za njegovu otvorenost i svaku riječ koja je uvijek bila na izgradnju.

Vi kao mladi svećenik dobili ste veliko povjerenje nadbiskupa Bozanića kada vas je postavio za upravitelja jaskanske župe. To je sigurno velika čast, ali i velika obaveza?
-Kada me nadbiskup zvao da dođem na razgovor početkom lipnja, nije mi bilo svejedno i svašta mi se motalo po glavi što će biti na tom razgovoru i koja će biti slijedeća moja služba. Moja očekivanja su bila različita, no kada je rekao da bi me ostavio upraviteljem župe u našoj Jaski, moram priznati da me zatekao. Zašto? Jer nije nekakav redoviti put. Najčešće se bude 3-4 godine na jednoj ili dvije župa kapelan, potom upravitelj župe na 2-3 tisuće ljudi i onda dalje na župu s više tisuća vjernika ili kako već bude... Isto tako, gotovo nikada na župi gdje si nekada bio kapelan ne postaješ župnik ili upravitelj župe, barem ne u novije vrijeme. Mi svećenici, u šali znamo reći da se nikada ne vraćamo na mjesto zločina. Također, ondje gdje si kapelan da odmah nakon toga postaneš župnik ili upravitelj župe, zaista je rijetkost. Kardinal mi je sa širokim osmijehom rekao da me ne može imenovati župnikom već upraviteljem župe jer nemam deset godina svećeništva što je u našoj Nadbiskupiji običaj da tek s tim iskustvom negdje postaneš župnikom.
Koja je razlika između upravitelja župe i župnika?
-Gotovo nikakva, osim što te, kažu stariji svećenici, "lakše premjesti kada si upravitelj župe nego župnik." Nakon što je postavio određene zadatke vezane za župu i iznio svoj plan i viziju kako on vidi jaskansku župu, upitao sam kardinala Josipa samo jedno: "S obzirom na moje godine, imate li povjerenja da ću moći vršiti ovako zahtjevnu službu?" S jednom ozbiljnošću na licu, ali s nadom i radosti, ulio mi je sigurnost izrazivši mi potpuno povjerenje. Velika je čast i velika obaveza, svakako, pogotovo zato što je ovako velika župa u gradu, praktički vrhunac nekog svećeničkog služenja, a zapravo sam tek dvije godine svećenik odnosno "pikzibner".
Možemo sa sigurnošću reći da su vas Jaskanci prihvatili kao svojeg. Nekako se čini da je to bila obostrana ljubav na prvi pogled?
-Moram priznati da je to jedan od razloga zašto sam prihvatio ovdje ostati. Osjećam se da sam prihvaćen, da se ljudima sviđa neki moj pristup i lagao bih kada bih rekao da ne želim ostati ovdje čim dulje. Znaju me nazvati moji dečki iz djetinjstva i pitati gdje sam. Velim doma. A oni odmah: u Jaski ili u Kraljevcu? I oni prepoznaju da sam u Jaski doma, a dom je mjesto gdje se osjećaš voljeno, prihvaćeno i gdje rado dolaziš. Kada mi dođe obitelj, rodbina, ili kolege svećenici pa im malo pokažem ljepote koje Jaska ima, svi su zadivljeni i jasno im je zašto toliko volim Jasku, Jaskance i sve što čini naš grad i okolicu toliko primamljivim.
Situacija u kojoj živimo nije baš uobičajena. Korona je puno toga promijenila u životu ljudi. Je li se osjeća neki strah među ljudima, kako vi kao svećenik gledate na ovo stanje u kojem se nalazimo?
-Situacija nije nimalo jednostavna i jasna. Čuli smo mnoge različite teorije zavjere, mnoge su nam stvari nelogične i sam nisam potpuno na čisto sa svime što stavljaju pred nas mediji. Ono što je očigledno kako se još više urušavaju društveni odnosi. Puno ima rasprava o pravilnom terminu udaljenosti, razmaka. Je li možda fizička distanca, socijalna, fizički razmak i tome slično. Vjerujem kako možemo biti sigurni u jedno: Bog je prisutan, On postoji i nije nas zaboravio, nije da Ga boli briga za nas. Držeći se čvrsto njegovih zapovijedi i Njegove Riječi, sakramenata, vjerujemo ništa nam se ne može loše dogoditi, već samo neko veće dobro. Strah je svakako prisutan, i mnogi psiholozi najavljuju 2. PTSP, no kao vjernici rado se hrabrimo poznatim riječima: "Dok ti uza me stojiš, pred kim da strepim ja?", jasno da time ne omalovažavamo stručne ljude kao epidemiologe, liječnike, psihologe, no vjernički govor je govor povjerenja i nade.
Vi kao mlad čovjek sigurno lakše i prisnije možete komunicirati s mladima. Koliko društvene mreže utječu na njihove živote, i na koji način s njima komunicirate?
-Društvene mreže su gotovo nezaobilazne danas. Čak mi je smiješno kada me naše pobožne bake dodaju na Facebooku- Kao i svaka druga tehnika, ukoliko može pomoći treba je koristiti, no ako nas udaljava od nas samih, bližnjih i Boga, onda tu nešto ne štima. Živimo u ubrzanom svijetu, informacije lete ni sami ne znamo koliko brzo. Vjerujem kako Crkva ima dovoljno svojega duhovnog blaga koje može ponuditi svojim vjernicima preko društvenih mreža, samo treba znat posložiti priču. Mnogi svećenici imaju profile na Facebooku, Instagramu, pa čak i na Tik-Toku. Vidim tu jednu veliku prednost, no, kao i sve, treba znati granicu. Uostalom, susret uživo ne može zamijeniti ni live-stream ni videopoziv. Blagoslovljen sam jednim prijateljem iz srednje škole koji igra rukomet u okolici Pariza pa se nekada znamo čuti preko video-poziva. Nije isto kada pričamo tako ili kada se nađemo u Zagrebu na espressu.
Posljednjih godina sve je manje svećenika. Više ih odlazi u mirovinu nego ih se zaredi. Kako vi kao mladi svećenik na to gledate?
-Ne znam koliko su ovo provjerene informacije, no uzet ćemo ih da jesu. Netko je rekao da s obzirom na broj rođenih, da je još dobar postotak svećenika u našem narodu. Iskreno, ne čudim se. Meni kao mladom svećeniku je to još veći poticaj na izgaranje u svećeničkom služenju jer lijepo je rekao naš blaženik sveta života Alojzije Stepinac: "Bolje da župu vode anđeli, nego loši svećenici." Diplomirao sam s izvrsnim uspjehom baš na temu duhovnih zvanja i mogao bih puno pričati o različitim faktorima zašto se malo svećenika zaredi. Ono što bih voli ovdje istaknuti jest jedna poznata sintagma: "Primjeri privlače". Pokušajmo ne gledati što bi drugi trebali napraviti, već što ja mogu. Ako ću živjeti svećeništvo po Božju, zasigurno da će to interesirati i mladiće. Ista je situacija i sa sklapanjem ženidbi, da mladi puno kasnije ulaze u brak, ako uopće i uđu. Mislim da je korijen gotovo isti: svi bismo mi radost Uskrsnog jutra, ali se bojimo muke Velikoga petka. Rado bismo mi svakakva prava, ali obaveze? E to malo teže, zapravo puno teže. Neki ljudi znaju reći da je nama svećenicima super u životu. Ako je tako, pitam sve nas, zašto nas onda nema više?
Sigurno imate i planova kako unaprijediti župu, rad s vjernicima i mladima. Možda za kraj da nam nešto kažete o tome?
-Imam planova i ideja, imam određenu viziju. Ovo ljeto sam proveo upravo u razmišljanju o tome, što zadržati, što odbaciti, koje dobro umnažati, a što preoblikovati. Može mi netko prigovoriti da sam mlad i nadobudan, no još od bogoslovskih dana volim se prisjetiti riječi o.Ante Gabrića, našeg misionara, koje mi krase pozadinu na kompjuteru: "Treba gorjeti i izgorjeti… a mi dimimo! Zašto ću ja dimiti, molim vas lijepo?!“ Ono što mogu istaknuti je projekt "e-župe", nedavno potpisan ugovor s jednom tvrtkom vezane za digitalizaciju župnih knjiga i matica te na određeni način i funkcioniranja rada župnog ureda kao i prijava na sakramente. Ne bih puno govorio o planovima, vjerujući da će biti dobro prihvaćeni, ali bit će prilike da ih ljudi upoznaju i, naravno, uključe. Završio bih s mišlju meni dragog autora Chestertona: "Sama čovjekova snaga uživanja uništila je polovinu njegovih užitaka. Tražeći zadovoljstvo izgubio je glavno zadovoljstvo jer glavno je zadovoljstvo biti iznenađen." Budimo otvoreni Božjim iznenađenjima!

Ivica Krčelić

TAGOVI | vlč. Filip Marić | Župa sv. Nikole biskupa Jastrebarsko

Marketing

Kolumne

Galerije

Video vijesti

Valid XHTML 1.1! Valid CSS!